U tvom se oku budim iza snova,

nebo u jezeru i priča nova

s usana proljetnog jutra rosi,

moj dah  je razigran u tvojoj kosi.

 

I vjetar je živ, zapleten ‘sred breza,

kapi na staklu, kiša će, ne znam…

Svileni bršljan putuje niz leđa

jutra nježnosti, znam, bivaju rjeđa.

 

Ova šutnja je most, nemoj ga preći,

čemu nespretno birane riječi?

Kapi zovu kišu, vjerujem u to,

neću pjev sunca – kanarinca žutog.

 

Budim se opet na početku svega,

u modrom krugu ( ne znam izvan njega),

Dan pred nama, čekaju mala čuda

svoj tren otkrića, opet niotkuda.

 

U jastuk utkan miris tvoje kože

ko kukci u travi misli se množe

Još puno će reći tišina ova,

nebo u jezeru i priča nova…