Upalio sam svijeću

vraćam film, nižu se slike 

crno – bijele i one u boji

tek sada kada te nema sve bih ti mogao reći

ne bojim se ispovijedi 

i radujem se okusu hostije.

Čudno. 

Ta svijeća nas obasjava hrabrije nego je ikada sunce

ugaslo pod težinom mračnih misli

i zatamnjeno pečatom crnih događaja. 

Možda sam prije trebao skupiti hrabrost

pronaći riječi koje premošćuju jaz

(onaj koji razdvaja i najbliskije obale)

i jednostavno ti sve reći.

Ne znam.

Ostalo je puno toga neizrečenog 

milion sitnica naslućenih u pogledima

kao ugušeni titraji dvaju svjetova

kao nesuđeni sjaj nerođenih zvijezda.

Netko je valjda urekao sve naše rastanke

davno, dok  ni sam nisi bio rođen

i čini se da je sve što ostaje film koji vraćam

obojen kistom srca i ispunjen tajnom porukom.

Ona tvrdi da me čeka uloga koju si ti igrao

a jednog malog dječaka čekaju neizrečene riječi

jaz koji dijeli i najbliskije obale

svemir u kojem caruju nerođene zvijezde.