Nerođene zvijezde


Upalio sam svijeću
vraćam film, nižu se slike 
crno – bijele i one u boji
tek sada kada te nema sve bih ti mogao reći
ne bojim se ispovijedi 
i radujem se okusu hostije.
 
Čudno. 
Ta svijeća nas obasjava hrabrije nego je ikada sunce
ugaslo pod težinom mračnih misli
i zatamnjeno pečatom crnih događaja. 
Možda sam prije trebao skupiti hrabrost
pronaći riječi koje premošćuju jaz
(onaj koji razdvaja i najbliskije obale)
i jednostavno ti sve reći.
Ne znam.
Ostalo je puno toga neizrečenog 
milion sitnica naslućenih u pogledima
kao ugušeni titraji dvaju svjetova
kao nesuđeni sjaj nerođenih zvijezda.
 
Netko je valjda urekao sve naše rastanke
davno, dok  ni sam nisi bio rođen
i čini se da je sve što ostaje film koji vraćam
obojen kistom srca i ispunjen tajnom porukom.
Ona tvrdi da me čeka uloga koju si ti igrao
a jednog malog dječaka čekaju neizrečene riječi
jaz koji dijeli i najbliskije obale
svemir u kojem caruju nerođene zvijezde.

13 komentara za "Nerođene zvijezde"

  1. Consequence
    08/04/2014 at 4:57 pm Permalink

    Sjećam se prve verzije pjesme i htjela sam te pitati zašto si ju sklonio jer mi je bilo žao. Nešto je drugačiji osjećaj dok čitam sada i čini mi se da je prije bila prodornija, da je zadirala nekamo dublje ili je jednostavno više boljela.

    Jazz – jaz.

  2. Marija
    08/04/2014 at 5:23 pm Permalink

    Uvijek mislimo da će biti vremena da pokažemo osjećaj, da izgovorimo riječ, otkrijemo ono najintimnije i uvijek odgađamo. I čini se da je to vječita igra koja se prenosi pokoljenjima i ne možemo drugačije. Palimo svijeću i ispovijedamo se tišini vjerujući da nas čuju. Prelijepa je pjesma Aljoša, Veliki pozdrav:)

  3. Mario
    08/04/2014 at 6:33 pm Permalink

    Ovo su riječi koje bi mnogi u nekim trenucima željeli da su njihove, siguran sam. Bravo!

  4. staša
    08/04/2014 at 7:32 pm Permalink

    Strah me ponekad komentirati, jer mi se čini da stavljam neki uteg na predivnu pjesmu što je nedopustivo, no izreći sud o doživljenom osjećaju, nije izricanje suda o pjesmi, pa se usuđujem primijetiti kako je asocijacija poslije duhovne konzumacije upletena u pitanje – što s neizrečenim, zapravo nedovršenim …uteg to je koji zna poput ne progutanog “knedla” perzistirati danima i godinama daveći nas crnim pečatom ….puno si toga uzburkao u meni čitanjem tvoje krasne pjesme …srdačno …Staša

  5. songfordead
    08/04/2014 at 8:48 pm Permalink

    Ona tvrdi da me čeka uloga koju si ti igrao
    a jednog malog dječaka čekaju neizrečene riječi
    jazz koji dijeli i najbliskije obale
    svemir u kojem caruju nerođene zvijezde.

    trebamo uvijek sve reći kako je mada sam i sam često ”kukavica” i prešućujem

    a možda bude još života pa se stignemo nadivaniti

    ugodnu noć želim
    sfd

  6. dinko1941
    09/04/2014 at 6:48 am Permalink

    Evo još jedne prelijepe pjesme iz tvog pera. Pozdrav 🙂

  7. Nedovršena
    09/04/2014 at 7:53 am Permalink

    “Ta svijeća nas obasjava hrabrije nego je ikada sunce
    ugaslo pod težinom mračnih misli”

  8. tulipan
    09/04/2014 at 1:03 pm Permalink

    Još jučer sam pročitala pjesmu ovlaš, na brzinu, a ona se ne samo ukorijenila nego i nabujala.Čitam je sada ponovno i trnci me prolaze, a to me daruje kod dobrote koja dolazi kao preobražaj mrvice u svemir, kod iskrenosti do kostiju, kod necelofaniranih i nešmirglanih riječi koje slijede misli.
    Da živimo u nekim dražesnijim vremenima gdjegod bi se tinta po papiru razlila.

    Hvala Aljoša!

  9. boba grljusic
    09/04/2014 at 4:13 pm Permalink

    Tvoja se pjesma poklopila doslovce s nekim mojim mislima /razmišljanjima/
    i rastužila me , a to može jedino dobra i duboka pjesma
    pozdrav

  10. marissa
    09/04/2014 at 5:51 pm Permalink

    Pjesma je vrijedna kad uzburka osjećaje onoga koji čita.
    To si učinio ovom jakom, lijepom pjesmom.
    Veliki pozdrav Aljoša!

  11. amherst
    09/04/2014 at 6:09 pm Permalink

    Kada bih preispitivao što je bilo do onoga što će biti u kondicionalu, rekao bih: zašto ne? Davne mudrosti kazuju kako se vrijednosti odmjere tek kada se izgube. Najljepšu slobodu spjevali su sužnji. Osjećaje koji su trebali biti uzajamni, najbolje će opisati oni kojima su neuzvraćeni. Svjetlost je najljepša kada se gleda iz tame, inače je nešto uobičajeno što nam pripada. A kada bih preispitivao što je bilo počev od onoga kako mora biti, opet ću reći: zašto ne? Razmak između to dvoje ima vrijednost samu po sebi, bez obzira na njihova točno određena polazišta i konačišta.

  12. ShadowOfSoul
    09/04/2014 at 6:14 pm Permalink

    ”Netko je valjda urekao sve naše rastanke
    davno, dok ni sam nisi bio rođen
    i čini se da je sve što ostaje film koji vraćam
    obojen kistom srca i ispunjen tajnom porukom.”

    – sve odavno već uređeno tako da se duše sretnu tek nakon što prođu dani tuge…

    prelijepa pjesma…

  13. Aljoša
    10/04/2014 at 7:12 am Permalink

    Hvala ljudi svima od srca 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.