Nije zapisano, nije moranje
ali navikla sam
ne tražiti
ne žudjeti iznad oblaka
osim u snovima
plitko disati
u kalendaru postojanja
na crnoj burzi umiranja
na otvorenom dlanu
poput ciganke plesati
navikla
tugu u jagodicama uspavati
na prstima tiho hodati
preboljeti
pa opet
poput luđakinje
do bola te voljeti
navikla sam
da rastanak nije kraj
da u pola duše
stane zagrljaj
i kada odlete sve ptice
i mjesec tišinom lomi
bez buke
spajati komadiće rasute
ne sanjati više
tvoje ruke
navikla sam.
Tonka
katarinab
22/12/2016 at 8:55 am Permalink
“Spajati komadiće rasute” – sudbonosan zagrljaj sa životom i spremnost živjeti ga, pomiriti se. Nevenka, hvala ti za otvorena milionita vrata prema razmišljanju. Moje čestitke za ovo poetsko djelo!!!
22/12/2016 at 8:56 am Permalink
Kad se mora navikne se, a u životu uvijek se nešto mora. Lijepa pjesma!
22/12/2016 at 9:29 am Permalink
O da nije zapisano oku vidljivo ali duša …..
pozdravljam te jer nedostaju mi riječi…
/apsurd ,zar ne/
22/12/2016 at 12:21 pm Permalink
Bobin komentar iskazao je i moj osjećaj. Veliki pozdrav, Nevenka:)
22/12/2016 at 12:44 pm Permalink
Pročitao pa opet čitam,predivna…pozdrav Nevenka!
22/12/2016 at 6:09 pm Permalink
Prekrasna!!!
VP Nevenka:)
22/12/2016 at 8:14 pm Permalink
Uživala sam u ovoj prekrasnoj pjesmi . Pozdrav šaljem ,Nevenka 🙂
22/12/2016 at 8:17 pm Permalink
U svim nijansama boje ljubavi . Žena koja zna primati i udarce i darove te ljepote.
Pjesma ostavlja trag .
Veliki pozdrav Nevenka 🙂
29/12/2016 at 8:32 am Permalink
Hvala dragi ljudi,