Ima jedna žena crna

ima jedna suknja plava

s pokretom ko u srna

s očima ko da spava.

            Jedna žena tek stvorena

            pa mu srce svo ozebe

            a ne sluti da je njena

            riječ nož što srce grebe.

Ima djevojka na balu

gle, dok glazba sneno svira

nije htjela da sandalu

izuje i dragog bira.

            Ostala je sjedit sama

            na zid lako naslonjena

dok su momci jer je dama

čuvali se oka njena.

A ono je nebom išlo

i tražilo lik viteza

sve dok tužno nije sišlo

da ga uhvatila jeza.

            Dugo joj je gledo ruke

            i proklinjo sudbu kletu

            što ga bacila na muke

            da zavoli gospu svetu.

Karneval je vrhom bio

svi su stali jurit ludo

i on je tad po nju htio

pa je molio za čudo.

                        I skupivši hrabrost krene

                        zidu gdje je ona bila

                        al umjesto lijepe žene

                        na kamenu osta svila.

On se saže i poljubi

strasno otaj rubac sveti

te skoči ko da ga hitne

njezin glas što snom proleti.

                        A taj dopro mu do uha

                        i predjela plačne duše

                        da mu kaže kako duha

                        njenog lik ga pomno sluša.

Ima jedna žena mila

koju pjesnik srcem drži

plava svila

u ludnici mozak prži.