Noću kada idem grobljem
pažljivo mi uho sluša
svaki titraj u tišini
kojom plove snovi duša.

Ne čujem ništa što uzburkat može
tu ujednačenu, glatku rijeku
o, smrt je tako mirna, tiha
u svom jednakom vremenskome tijeku.

Samo srebro mjesečine
zbija šale u svom sjajnom muku
čini sjene kosim križevima
praveć ljude raširenih ruku.