nismo mi prijestolonasljednici neba

niti cenobiti abrahamske pustinje

vodi nas voda crvene puti,

gušća od nas samih

i glasnija od gladi

kada smo sebe prikovali u kost

izgubili smo jutro nove geneze

sada umiremo kao kraljevi

u vojničkim posteljama

hropteći krv 

s najtišeg vrha svijeta

kako bismo čuli šuštanje vlastite kože

u spalionici krikova

ne bojmo se

netko će zamijetiti da smo postali dim

koji leluja lubanjom svemira

 

 

bila sam dječak

i

bila sam djevojčica

sunovrat na bojnome polju

metak u sljepoočnici razuma

 

 

bila sam kostur 

i

bijela haljina na lutki od cvjetova

koju su silovali stršljeni

 

 

u ruci mi smokva, naranča i Smrt

 

kada se probudim,

sanjat ću majku

i prvu kap mlijeka

 

 

pod crnim krilom

tražit ću Dan