O vrednovanju poezije

Mnogi autori žele čuti stručno mišljenje o vrijednosti svojih pjesama. Postoji li uopće stručno mišljenje, tko ga može dati i koliko ono vrijedi? Književna kritika  procjenjuje pjesme uglavnom  temeljem subjektivnog viđenja, ali je u povijesti književnosti toliko puta bila grubo demantirana da bismo ju mogli smatrati ozbiljnim instrumentarijem procjene. Da bi potkrijepili svoj sud o vrijednosti pjesme neki se književni kritičari služe književnoteorijskom analizom, naime, raščlanjuju pjesmu na njezine sastavne dijelove. Tada, temeljem takvog raščlanjivanja donose vrijednosne sudove. I nakon što su pjesmu analizirali i utvrdili što sve pjesmi pripada, oni ne mogu donijeti vrijednosni sud o kvaliteti same pjesme. Postavlja se pitanje; koji nam to znanstveni instrumentarij stoji na raspolaganju da bismo odredili vrijednost nekog teksta? Postoji li stručnjak za procjenu pjesme, čovjek- mjerilo kvalitete? Znamo da postoji stručnjak za procjenu štete, za procjenu imovine, mjesta zločina, ali na području umjetnosti, pa tako i poezije, jedan čovjek, ma koliko dobro poznavao znanost o književnosti, ne može biti instrument kvalitete niti pouzdano mjerilo. Sada će neki mladi pjesnik upitati kako može znati vrijede li njegove pjesme. Odgovorit ću mu pitanjem.  Hoćeš li prestati stvarati ako ti netko kaže da tvoje pjesme ne vrijede?  Nećeš. Ti pišeš, ne zbog slave nego zbog poriva koji u sebi nosiš, ti pišeš jer pjesme koje u sebi nosiš žele van, žele živjeti. I sada nećemo postaviti ono procjeniteljsko pitanje, koliko pjesma vrijedi, nego koliko pjesma živi u svom vremenu i ima li ona dovoljno snage preživjeti i to vrijeme?
Život pjesme počinje u trenutku kada dopre do čitatelja, kada u njemu izazove neki emocionalni ili misaoni proces. Bez tog odjeka u čitatelju nema niti pjesme. Danas još uvijek rado čitamo nekog davno umrlog pjesnika, osjećamo njegove stihove kao dio vlastite misli, kao dio vlastite emocije i mi u tom trenutku postajemo mjerni instrument koji mjeri njegovu vrijednost koja je, eto, tolika da preskače vjekove. Osluškujemo glas tog pjesnika koji do nas dopire iz vjekovne tmine, dajemo mu život i shvaćamo koliko je njegovo djelo vrijedno.
Možemo zaključiti da je jedini mjerni instrumentarij za vrijednost nečije poezije protok vremena te um i srce čitatelja. Kada pjesnikova pjesma postane naša pjesma, odredili smo joj najveću vrijednost. Pri tome ne smijemo zaboraviti lingvistiku teksta koja, inzistirajući na komunikaciji autora i čitatelja, proučava koliko je tekst vremenski horizontalno i vertikalno prohodan, ostvaruje li on dovoljno komunikacije s današnjim i budućim čitateljem. Postavljajući osnovno pitanje, što pjesmu čini pjesmom, polazi od načela efikasnosti i efektivnosti. Ta se dva načela mogu međusobno pobijati, razilaziti. Efikasan je tekst onaj koji odmah razumijemo. Efektivan tekst ne moramo potpuno razumjeti, a  on ipak u nama izazove snažnu emociju ili traganje za pjesnikovim svijetom. Mnogi, pa čak i studenti književnosti, skloni su neku pjesmu koja nije efikasna odmah proglasiti ludošću, budalaštinom, bedastoćom i odustati od takvog teksta, od takve pjesme, dok drugi čitatelji s drugačijom razinom znanja i kulturne datosti, znaju postaviti pjesmu u kontekst. Neefikasna pjesma od koje smo zbog njene slabe komunikacijske prohodnosti željeli odustati, postavljena u kontekst odjednom postaje razumljiva, prihvatljiva pa i lijepa.

Marija Juračić

15 komentara za "O vrednovanju poezije"

  1. songfordead
    20/04/2012 at 10:51 pm Permalink

    marija ovo si lijepo napisala,eto dok si se ti ”mučila” ovim tekstom ja sa pjesmom
    pa ostavljam pjesmu kao komentar

    pjesnikov dar (eto kao da sam znao da ću je tu objaviti)

    Ako nas napusti naše blago
    Može li reći: Bilo nam je drago
    Što smo ljubili kao dijete malo
    Sve što nam se sa njenog ostrva dalo

    Pitam se: Zašto je uvijek ta tuga
    Kao što se raširila duga
    U šest boja
    A nije kao kapi moga znoja

    Ako ostanemo sami
    Kao nepozvani gost
    Nestat će nam poljupci znani
    Kao u jesen, plodovi rani

    Palim cigaretu, zadnju
    Ponavljam tu radnju
    Gasim žar
    Izgubio sam pjesnika dar

    noć sa puno naranči
    SFD

  2. julija
    21/04/2012 at 7:37 am Permalink

    Nisi ti izgubio pjesnika dar. Imaš ga ti itekako i itekako ga znaš ispoljiti. Ali tvoj način izražavanja nije rima, ona tebe koči, često žrvuješ efektnu sliku za rimu. Čitaj nas koji pišemo rimom, ali ostani svoj; moderan pjesnik slobodnog stiha.
    Tvoji stihovi nisu uvijek prohodni, neće ih uvijek svatko razumjeti, ali ako se potrudi i razumije ih odjednom će mu se otvoriti zanimljiv, proročanski svijet mladog pjesnika. Tvoji stihovi traže angažiranog čitatelja jer je i tvoja poezija angažirana. Veliki pozdrav prijatelju 🙂 🙂

  3. Jim Corbet
    21/04/2012 at 7:55 am Permalink

    Dobra analiza o procjeni i kvaliteti poezije, ukusi su različiti, različiti su stilovi i forme pa i samo poimanje poezije, ono što se nekima jako sviđa drugima može biti budalaština, pozdrav Mare 🙂

  4. Alberto Sompis
    21/04/2012 at 7:59 am Permalink

    Postoji nešto u ovom pogledu što me povlači za jezik kada tek na kraju ovog solilokvija spominje se suživot i sukus s okruženjem pripadajućeg mjesta i vremena – jer kako se može govoriti o vrijednostima ako se ne mogu ogledavati u stvarnosti kakva ona jest? Ako ona ne predstavlja neku vrst slikovitosti, alegorije, metafore koja se na stanoviti poučan način odnosi na stvarni život povezan sa ljudskim zamislima. I nije riječ pritom samo o poeziji. Radi se o svakoj umjetnosti pri čemu nasmijemo smetnuti s uma recimo slučaj Vincent-a van Gogh-a kada je njegovo slikarstvo tek nakon njega dobilo značaj. No dakako, tu se radi o primjeru koji često zlorabe ili „larpurlartistički“ ili beznačajni virtuozi trabunjajući o tome kako ih nitko ne razumije. Naravno, dvojba što se nametnula u ovom literarnom kružoku »Očaravanje« nije zbog objektivnog ili stručnog procjenjivanja već zbog same dileme svakog člana da li ima smisla nastaviti sa proizvodnjom pjesama. Ima, naravno da ima i ne samo zbog pojavnosti da se u mnoštvu uvijek može izdvojiti i štogod izrazito – već i stoga jer je mnogo zgodnije izbaciti iz sebe grumen tuge ili podijeliti radostan trenutak u stihu nego igrajući igrice na računalu ili buljeći u televizijski ekran iz naslonjača dnevne soba, a ne daj bože natapajući se u alkohol na šanku… Eto to i jest namjera ove literarne, zar ne? To da razmjenjujemo uratke sanjareći…

  5. julija
    21/04/2012 at 8:04 am Permalink

    Istina je Jime da se ukusi razlikuju, ali je i istina da samo dopadanje ne određuje vrijednost. Možeš preferirati jednu vrstu poezije, a opet imati osjećaj da je i ona druga vrsta jednako vrijedna i u njoj naći nešto što će te zaokupiti dok će te neka pjesma koja je pisana manirom koju voliš ostaviti emocionalno hladnim. Svi mi pišemo stilom koji je dio našeg bića, ali kao čitatelji možemo se pronaći na raznim poljima. 🙂

  6. Alberto Sompis
    21/04/2012 at 8:32 am Permalink

    E pa da malo ponovim svoje riječi i nastavim jer to i jest namjera sudjelovanja u raspravama ove literarne grupe, zar ne? To da razmjenjujemo uratke sanjareći… I pri tome bi nam naravno godilo ako bi naš izričaj pokazao vrijednost o kojoj se započelo govoriti. Osnova, ili mjerilo – što je kod zlata karat – u ovom slučaju je iskrenost. Vratit ću se slici impresionističkog slikara koja nije fotografska preslika mada istinito ocrtava pogled ne čini samo ono što promatramo nego i ono što vidimo u sebi. Vidik u nama, (a koji se izmaštaj zove) i stvarnosti oko nas – nerazdvojna je cjelina što se uzajamno uspostavlja pa je tako zapravo upravo to značajka vrijednosnog suda. Drugim riječima, ako nešto ne potakne nikakve misli pa čak i kada su posvema suprotne i više nalik na mladalački prkos, bunt ili inat kojim zađemo u posvemašnju opreku kojoj se zna tepati nazivom polemika – e, onda izrečenost biva čistokrvno bulažnjenje.

  7. julija
    21/04/2012 at 8:39 am Permalink

    Grumen tuge i radostan trenutak nosi u sebi i matematički um, i čovjek koji ima fond od svega 3000 riječi pa on neće rezultirati umjetničkim pokušajem. Tu radost ili prokletstvo stvaranja nose u sebi samo rijetki talentirani pojedinci koji su se, srećom, našli i na portalu Očaravanje. 🙂

  8. Alberto Sompis
    21/04/2012 at 8:55 am Permalink

    Grumen tuge i radosni trenuci zbivaju se svim živim bićima (uključujući tu i biljke i životinje) koja nemaju dar očitovanja riječima ili nekim drugačijim umjetničkim izričajima, ali iz razloga što njihovo izjašnjavanje nije po ukusu pojedinaca nikako ne treba za biti isprika da se smatraju vrjednijim te pomisle kako je čitav svijet podređen njima i stvoren da im služi, zar ne?

  9. Marija
    21/04/2012 at 10:06 am Permalink

    Pjesnik ne bi bio pjesnik kada bi se smatrao vrednijim zato što nosi u sebi talenat kojim može preslikati i preraditi sve što vidi i doživi. Ako to zrno sujete uđe u njega, on će sigurno izgubiti osjećaj koji ga vodi putem poezije. Ova se tvrdnja osobito odnosi na poete, manje na prozaičare jer npr. romanopisac osim sposobnosti uživljavanja, jasnog i zanimljivog stila mora posjedovati i znanja iz raznih područja života. Njegova emocija ne mora biti snažna jer je poželjno da se njegov stav ne osjeti direktno u romanu, nego da ga u potpunosti prenese na svoje likove. Što se manje osjeti prisutnost romanopisca, to su snažniji i življi njegovi likovi jer imaju svoj život i svoj mentalni, psihološki, karakterni sklop i nije važno tko im je otac. 🙂

  10. Pippo1906
    21/04/2012 at 10:52 am Permalink

    Jedina vrijednost poezije je osjećaji koji se pobuđuju kod čitatelja, odnosno, količina oduševljenja nakon pročitanog uratka. Naravno, što je veća količina takvih čitatelja, veća je realna procjena vrijednosti. A kako večina ne može doći do veće količine čitatelja, za što je potrebno uložiti i velike količine vlastitog truda i sposobnosti, a još više imati sreće, da ne govorim o marketingu kao glavnim pokretačem prezentacije pjesnika, moramo se ipak zadovoljiti procjenama nas koji smo tu i koji smo ipak jedna grupa koja uživa u poetičnom izražaju vlastitih misli i ispoljavanja osjećaja.

    “Ma sve će to mila moja prekriti ružmarin, snijegovi i šaš…”
    LP

  11. Marija
    21/04/2012 at 1:13 pm Permalink

    “Ma sve će to mila moja prekriti ružmarin, snijegovi i šaš…” 🙂 🙂

  12. Marko Grubesic
    21/04/2012 at 7:31 pm Permalink

    Zanimljiv i opsezan osvrt na vrednovanje poezije Mare.Ja u ovakvim raspravama uvijek volim dodati i moje razmisljanje o nama,hajde da kazem ,neafirmiranim pjesnicima.Naime ja nas volim uporediti sa mnostvom ptica u sumi(slika i zvuci koje nosim iz djetinjstva u sebi).Sve te pticice pjevaju svojim glasom,trude se da “nadpjevaju”(sa manje ili vise uspjeha) one druge i daju sve od sebe.Naravno neke imaju ljepsi i melodicniji glas,neke su glasnije ali meni je svaki od tih glasova lijep i na svoj nacin privlacan.
    Lijep pozdrav!

  13. Marija
    21/04/2012 at 7:43 pm Permalink

    Hvala Marko na dodatku razmišljanju. U povijesti književnosti ostalo je niz divnih stihova kojima se danas ne znaju autori. Ja osobno ne vjerujem u afirmiranost kao mjerilo kvalitete. Gogh za života nije uspio prodati niti jednu sliku. Tko zna kako će se sutra čitati stihovi i tekstovi objavljeni na ovom portalu. Mnogi ne zaostaju za priznatim djelima povijesti književnosti. Mi uživamo sada u čitanju, a to je najljepše. Veliki pozdrav dragi Marko 🙂

  14. blueperlaa
    22/04/2012 at 5:13 am Permalink

    Marija,tekst je ‘poželjan’ i rekla bih da nam je i potreban. Promišljanja koja ovdje iznesemo gotovo uvijek mogu biti i snažan pokretač da se otisnemo u neke druge sfere i poželimo istražiti naše mogućnosti kada je u pitanju ovaj tako čudesan svijet koji dijelimo. Ima li on vrijednost ili ne … svatko od nas važe sam na osnovu unutarnjeg osjećaja koji nas preplavljuje kada sadržaj pustimo u sebe. Ne vjerujem da isti sadržaj pokreće iste emocije, stvara iste slike i budi naša osjetila na jednak način … stoga mi je potpuna apstrakcija oduvijek i bila kritika poezije u kontekstu njenog ‘vrednovanja’ iz kuta osobnog stava na način da se neki sadržaj etiketira kao ništavan, kada je jasno da taj isti sadržaj itekako pronalazi put do neke druge zanesene i otvorene duše.

    🙂

  15. Marija
    20/01/2016 at 8:25 am Permalink

    Baš zato što čovjek nije precizan mjerni instrument, vrijednost nečijeg rada je teško procijeniti, naime , tu treba biti oprezan. Jasno, nešto što nije poezija, osjetimo u trenu i takav rad niti ne uzimamo u razmatranje. Ako imaš volje utipkaj u goggle- Kako su se voljeli Matoš i Kamov pe ćeš vidjeti kako je jedan pjesnik, kojeg volim, častio drugog pjesnika, kojeg također volim:)

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.