Jablan je gordo podigao ruke
visoko med kristalne oblake
preklinjući svoje hude muke
htio bi zlate razdragane zrake.

Smrzli su njemu isušeni prsti
dok vjetar ih nemilosrdno bije
inje mu prekriva drvene kosti,
a duga i hladna zima se smije.

Usamljen stoji okovan ledom
na brijegu snjegovitom počiva
k’o bijeli obelisk nad gradom
mrzao toplinu Sunca doziva.