Tu sam i nisam tu
žurim
živim u tijesnom prolazu
bezimenih postaja
zapinjem za uspavana lica
miris kruha me mami
s druge strane pogleda
zaplavila zavjesa
jutarnjeg neba

(za sreću tako malo treba)

bijeli oblak
poput odmetnika plovi
zaustavljen
na hridi
s pregršti latica na dlanu
daruje ih vjetru
tu sam i nisam tu
nestajem u plavetnoj pruzi
gdje more odmara
miriše procvala trešnja
u susjedovom vrtu
zvono na tornju
otkucava podne
čini mi se da sam žurila
ali nije me briga