Tu sam i nisam tu
žurim
živim u tijesnom prolazu
bezimenih postaja
zapinjem za uspavana lica
miris kruha me mami
s druge strane pogleda
zaplavila zavjesa
jutarnjeg neba
(za sreću tako malo treba)
bijeli oblak
poput odmetnika plovi
zaustavljen
na hridi
s pregršti latica na dlanu
daruje ih vjetru
tu sam i nisam tu
nestajem u plavetnoj pruzi
gdje more odmara
miriše procvala trešnja
u susjedovom vrtu
zvono na tornju
otkucava podne
čini mi se da sam žurila
ali nije me briga
Suzana Marić
julija
Marija
08/12/2017 at 8:03 pm Permalink
Nevenka “(za sreću tako malo treba)” ,ovo su riječi tako istinite, samo mi ne prepoznajemo to”malo”.Ugodnu večer ti želim 🙂
08/12/2017 at 8:54 pm Permalink
Lijepo je ponekad tako “odlutati”. Posebno mi se sviđa kako si završila pjesmu.
Lijep pozdrav!
08/12/2017 at 10:03 pm Permalink
Nevenka, dirnuli su me stihovi i ostalo je to divno plavetnilo u meni.
Lp!
08/12/2017 at 10:10 pm Permalink
A ja volim more kad odmara!:)
13/03/2018 at 11:39 am Permalink
tu sam i nisam tu… životna rastrgnutost, istočasno multipozicioranje sebe, a sve to prikazano svakodnevnim ugodama i neugodama, ali i onim finim slikama koje u žurbi više i ne vidimo…
no, kad to sve primijetimo, što nas briga što smo i tu i tamo, što smo žurili, jer sreća za koju toliko malo treba jest u nama