Umorna Jesen polako se vuče

korakom teškim na putu do kuće

dok prate je sjene alejom tišine

u odaje njene pune praznine.

 

Oronulo čelo od suše i kiše,

a tijelo k’o list na vjetru se njiše,

iz dubokih pora izviruje sjeta

i miluje šapatom minulih ljeta.

 

A svud oko nje zaplesale boje,

rasprostrla zemlja bogatstvo svoje.

Osvrne se Jesen i pogled joj stane

u njive plodne,  u rodne grane.

 

I plamen u oku što uspavan čuči

odjednom bljesne iz ugasle luči

i zatreperi zanesen ljepotom

i umornu Jesen nahrani životom.