Sjećanje me opija

Sanjajući te otvorenih očiju

A to me diže i ubija

Dok čekam sunčevu kočiju.

 

Zašto sam te ubrao sa paklene poljane

Opaki mali cvijete bijeloga maka

Život piše čudne romane

I nema uzmaka.

 

Nema kočije sunčeva svjetla

Sjaji samo svjetlo tvojega mraka

Ne čuje se pjev ubijenoga pijetla

Nema uzmaka

 

Osjećam uteg oko vrata

Bez okusa, mirisa, boje zraka

Dišem nervni plin iz nekoga davnoga rata

Ali nema uzmaka

 

Nije sve crno

U mraku neko sjeme nekad proklija

Rukom tvojom posijano čežnje zrno

Tako me opija.