Opijum duše

Sjećanje me opija

Sanjajući te otvorenih očiju

A to me diže i ubija

Dok čekam sunčevu kočiju.

 

Zašto sam te ubrao sa paklene poljane

Opaki mali cvijete bijeloga maka

Život piše čudne romane

I nema uzmaka.

 

Nema kočije sunčeva svjetla

Sjaji samo svjetlo tvojega mraka

Ne čuje se pjev ubijenoga pijetla

Nema uzmaka

 

Osjećam uteg oko vrata

Bez okusa, mirisa, boje zraka

Dišem nervni plin iz nekoga davnoga rata

Ali nema uzmaka

 

Nije sve crno

U mraku neko sjeme nekad proklija

Rukom tvojom posijano čežnje zrno

Tako me opija.

 

5 komentara za "Opijum duše"

  1. Dragica Meyer
    20/03/2017 at 5:57 pm Permalink

    Da, život piše čudne romane i prelepe pesme! LP 🙂

  2. Mihaela
    20/03/2017 at 6:47 pm Permalink

    Opako dobra pjesma! 🙂

  3. Murtulica
    20/03/2017 at 7:32 pm Permalink

    Jako lijepa pjesma!
    Veliki pozdrav, Moon 🙂

  4. katarinab
    20/03/2017 at 7:39 pm Permalink

    Pjesma je pravi opijum. Lirski subjekt u ovim prelijepim stihovima izražava kajanje, patnju, očaj, duboku tugu i čežnju za voljenom osobom.
    Ipak zadnji stih pokazuje svijetlo i nadu:
    “Nije sve crno
    U mraku neko sjeme nekad proklija”
    Rukom tvojom posijano čežnje zrno
    Tako me opija.”
    Lp, Moon47! 🙂

  5. nevenka
    21/03/2017 at 8:28 am Permalink

    Dobra 🙂
    pozz

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.