na mramornim podovima misli

nikada nećeš naći nešto

što me čini okaljanom laži,

zarezanom istinom,

mutnih suza što ponos pretvaraju u milost

 

nisam umjetničko djelo već samo prah

i bojim se,

da ne dohvati me vjetar pod svoja krila,

sakrije i rasprši

prije ili kasnije odvoji od tebe

 

zašto je važan ponedjeljak

ili bilo koji drugi dan

ne nose oni ljubav

kad u nama je utkana kao nit svile

na križanju dva prolaza

 

opet nećeš razumjeti ništa

prigrlim tvrdnju da volim

zadržim dah u moru večeri svake

kako bi saznala udaljenost

u ogledalu tvoje sjene

 

oprosti za trenutak mene