U krivu su ljudi
što kažu da sam poeta
koji živi izvan realnoga svijeta
i snovima leprša oko planeta.
Ja ne pišem pjesme
one pišu mene
pa u vrevi života
moje su zbilje i sjene.
Pišu me tugom
kad jesen zakiši
i na srcu kamen stoji i tišti.
Pišu me sjetom
što dani i godine lete
kao nebom svjetleće komete.
Pišu me srećom
kad nečija topla ruka
moju hladnu nježnošću takne
i strepnju iz tijela makne.
I ljubavlju me pišu snažno
kad um strogu zabranu daje
a srce uporno broji otkucaje.
Ja  nisam sanjar ,luckasti poeta
što ne pozna realnosti svijeta,
pjesma sam koja traje
što svakodnevno bilježi osjećaje.