Jednim  krilom mahnuo je orao

dok su prema suncu letjeli tići

u  gnijezdu je ostati morao

a  oni su opet morali ići.

 

Drugim krilom sakrio se orao

pokislo mu perje  na staroj kiši

umoran je i sav se naborao

 tići sve dalji, kljunovi sve tiši.

 

Za tren je mirovao prazan obzor

kao uklet, bez klepeta i sjene

svijet su brzo pozvale na pozor

dvije tužne, ali orlovske zjene.