Testament svilene bube
testament večeras ljubavi moja ja ti pišem
sve svoje ispjevane rime ostavljam bivšim
kad kucne čas da kleknem pred svevišnjim
ženske kletve iz notesa njegovog izbrišem
grijesi moji uzletjet’ će vjetrom sutrašnjim
da l’ ću poželjeti u jugu ljetnom da pomirišem
ugarke njihove dok ti pričam da za tebe dišem
ili ih u oblaku crnom začiniti danima kišnim
ne znam, pitat ću kad budem tamo moja mila
da li su samo bezgrešni snovi dozvoljeni gore
da l’ će mi uzeti svilenu bubu što duša je krila
duša će tad uvenuti bez svilenih snova pojila
a ti ćeš noćima čekati neke nedosanjane zore
a ja, ja ću ti umrijeti opet, ko anđeo bez krila
U novije se vrijeme u teoriji književnosti javlja mišljenje da značenje teksta nije svojstveno samome tekstu, nego ono varira prema čitateljevim spoznajnim mogućnostima. Kognitivna poetika želi objasniti spoznajne postupke koji dovode do razumijevanja poetskog teksta. Bez pretenzije da je moje tumačenje Duškove pjesme jedino ispravno, donosim moje viđenje njegovog teksta.
Kada pročitamo Duškovu pjesmu, bez oklijevanja ćemo je svrstati u ljubavnu liriku. Naslov pjesme, ma koliko intrigantan bio, ne govori ništa o sadržaju pjesme. Ipak, u naslovu pjesme sadržana je cijela njezina ideja.
Testament je ostavština, oproštaj autora od svih bivših opjevanih i neopjevanih ljubavi.
testament večeras ljubavi moja ja ti pišem
sve svoje ispjevane rime ostavljam bivšim
Neobičan je taj postupak u kojem se sadašnja pjesnikova ljubav pojavljuje kao izvršiteljica njegove posljednje volje. Njoj s povjerenjem ostavlja sve te pjesme, sve te rime i obećanja koja je dao vjerujući u njih, a sada želi otići čista srca, želi oprost za neispunjenje tih obećanja.
kad kucne čas da kleknem pred svevišnjim
ženske kletve iz notesa njegovog izbrišem
I kada odu vjetrom njegovi stihovi, kada postanu samo ugarci vremena, autor ne može, a da se ne zapita;
da l’ ću poželjeti u jugu ljetnom da pomirišem
ugarke njihove dok ti pričam da za tebe dišem
Koliko iskrenosti i koliko nježnosti sadrže ti stihovi. On odlazi tamo odakle nema povratka. Neće joj više pisati, njegove će riječi biti nedostižne i ne brine on zbog sebe. On nježno i sa strepnjom brine o njoj, pretpostavlja njezinu tugu i osamljenost. I kada to bude vidio tamo iz nekih dalekih visina, on će iznova još jednom umrijeti.
Iako je pjesma pisana u dva katrena i dvije tercine što bi moglo nagovijestiti da se radi o sonetu, poneki versifikatorski čistunac će se užasnuti gradnjom stiha koja lomi pravila metrike, ne poštuje ni jednu vrstu versifikacije, ali začudo, pjesma ne gubi na ritmu, on teče nekim svojim nejednakostima, teče silovito i moćno naglašavajući snagu pjesnikove riječi.
10/05/2012 at 10:38 am Permalink
iskreno i nježno ,napisano i jako dobro analizirano.pozdrav tandemu
10/05/2012 at 7:13 pm Permalink
Još jedno savršen osvrt na pjesmu.
10/05/2012 at 7:33 pm Permalink
Dobra analiza.Pitam se zasto li je Dusko sebe nazvao svilenom bubom 🙂 Nisi se nigdje osvrnula na ovaj njegov naslov Mare.
Lijep pozdrav!
10/05/2012 at 7:46 pm Permalink
Stefi, Boba, hvala na komentarima 🙂 🙂
Marko, mislim da je tako nazvao svoju dušu koja plete mekane , svilene snove. On za nju želi sve najnježnije, mekano, svileno, želi da mu riječi i stihovi budu takvi. Jasno, Duško se možda sjeća svoje inspiracije, a možda i ne. 🙂
10/05/2012 at 7:56 pm Permalink
Predivni stihovi Duškovi…i prelijep tvoj osvrt na njih draga Marija!! Stvarno je lijepo znati i pročitati da postoje duše koje stihove “osjete” i znaju to i pokazati ovakvim osvrtima kao što su ovi koje ti pišeš! Stvarno fascinantno!
Osmjeh tebi i Dušku leti kroz noć! 🙂
11/05/2012 at 2:47 am Permalink
“Marko, mislim da je tako nazvao svoju dušu koja plete mekane , svilene snove. On za nju želi sve najnježnije, mekano, svileno, želi da mu riječi i stihovi budu takvi. Jasno, Duško se možda sjeća svoje inspiracije, a možda i ne.”
———————
uh ovo ne valja,,,opasna intuicija,do maloprije sam pisao novu pjesmu “dusi mjesto”- valjda se tako zove (brzo zaboravljam) gdje se opet o svili govori, a tek sad vidim ovu pjesmu i tvoj komentar…nadam se da to ne znaci nista lose:)
inace hvala na ovome mariji i vama dragom i uvazenom citateljstvu..
naravno da se sjecam inspiracije:))
11/05/2012 at 6:02 am Permalink
Ono što Duškovu poeziju zasigurno krasi i na neki način ističe to je originalnost ideje i njegove pjesme nikako nisu – tipične. Ponekad me malo pomakne iz okvira i tragam za smislom izrečenog no to intrigira i potiče me na promišljanje.
Sjajan osvrt Marija, kao i uvijek … lijepo napisano i zaista si odabrala dobru i kvalitetnu Duškovu pjesmu.
Lijep pozdrav ljudi !