Suzana Marić “Kamovo pismo bratu”
Nisam zakoračio u život, smrt mi pruža ruku.
Dok se sa životom borim, smrt mi pruža ruku.
.
Hoću li pobijediti ovaj život?
Hoću li poći za njom, jer smrt mi pruža ruku?
–
Tjeram tu sjenu od sebe, ali teško je
Teško se je oduprijeti jer smrt mi pruža ruku.
.
Dani mi nestaju u sivilu
Prepuštam se tami. Tonem, smrt mi pruža ruku.
.
Hvatam se za nju, kao za spasenje
Svih mojih muka, dok smrt mi pruža ruku..
–
Kamo će me odvesti? Gdje je odredište njeno?
Groznica me grli, a smrt mi pruža ruku..
.
Pišem posljednje riječi, pjesmu ostavljam
U oporuci ju darujem, dok smrt mi pruža ruku.
.
Venem, brate! Daleko sam od doma. Bojim se!
Zbogom! Moram poći! Evo, smrt mi pruža ruku.
SUZANA MARIĆ
Suzana Marić “Makovi “
Zlatno klasje se u polju
k’o more talasa
i poneki crven’ cvijetak
pokraj zlatnog klasa.
.
To makovi procvjetali
tom vatrenom bojom
uz klas jedri, mirno stali
svom ljepotom svojom.
.
Franjo Frančić “Ne mogu”
Ne mogu gledati slijepo oko televizije.
Vojnici ispod cerade kamiona gone mladiće,
skoro djecu iz Srebrenice, koja drhte u razdrapanoj odjeći.
Ne mogu gledatij goli strah u očima njihovim, kada rafali sjeku tišinu jutra.
Ništa ne mogu učiniti.
Kada je oko kamere uhvatilo ljude koji bježe pred napalmom,
Vijetnam, zapaljena tijela u Siriji i Iraku,
smrti bez imena.
Jedino što mogu uraditi je stajati pred kućom,
sjediti na podu i ljuljati se naprijed-nazad, nazad-naprijed…
To nije plakanje, nije tuga Evrope koja nema srca,
to je plakanje tuđine tog prokletog svijeta.
Sjedim na Baščaršiji,
gledam preko prozora hotela Hayat,
sve to bijelo kamenje grobova,
taj svijet, taj prokleti svijet,
opet i opet i opet,
djecu, djecu, djecu!
