Spomenka Krebs “Sve jesenske noći su hladne”
Sve jesenske noći su hladne
ali ova noć tuge je najhladnija,
samo još titraju slabasna svjetla,
avetinjski osvjetljavajući
kroz ogoljele krošnje drveća bescvijetne i
izbrazdane poljane duše.
Zadrhtaše slijepa slova
tiho jecajući u ovoj pjesmi
i bez svojega pravca.
Znam, eto, umirem u čežnji ,
boli su sve jače , ali pjesmice moja,
ti na tuguj u tami ,
i ne nariči o samotnim noćima
koje nikad nisu bile njegove
i moje.
Ušuljat će ti se već sutra
neka nova ljubav u teme
kad ti svojim snom usniješ ,
i kad ti progledaš ,
ti i ja samo znamo
da nam je i mrvica ljubavi veća od svemira .
Velika poput Božje riječi.
Počini već , umorna moja.
Stanka Sršen “Ničeg nema”
Nakon duge noći
otvaram teška okna
u ogoljelim krošnjama
tražim tračak svjetlosti
.
Kristalnim sigama
tišina se razlila
ni slavuj ptica
već odavno ne pjeva
.
I ničeg nema
tek vjetar
zlurado se smije
dok odnosi zadnje lišće
stazom nepovrata
Lorena Vojtić ” Pacta sunt servanda
Molim na
latinskom.
.
Sotona
uzmiče…
.
Napadaju –
me zlodusi.
.
Ne strašim
ih se, pošto.
.
Vjerujem,
poznajem…
.
Božansku
prisnost…
.
Prisutnost,
stabilnost.
.
U mojim
morama.
.
Snovi su…
Stepenica
prelaska…
.
Ovostranog
i onostranog.
Podneblja.
.
A mi smo,
tek sitni…
Promatrači,
kamenčići.
Na kaldrmi –
bivstvovanja.
