Sred božanskog ognjišta istine prizivanje,

na pesku trag pene obale Danaana,

dolina ljubavnika za večno rastajanje,

pesma kad počne zori k’o plimom ušuškana.

     .

Briga o vetrovima spram prolećnih cvetova,

do pčelinje doline samotni rub jezera,

oblak k’o kob sudbine – hod duž visova snova –

naći put ka ljubavi dok traje efemera.

.

Sva strava pred sutonom nad zapadnim rekama,

uz nebeske odore plima njene nežnosti,

ples brdskih kentaura pod dalekim zvezdama,

sred duhovne miline pred dolazak mudrosti.

.

Duh prepun očaranja za glave ovenčane,

spram neumrlih duša nedirnuta istina,

poslednja ispovest i hod kroz lažljive dane,

pod spuštenim kapcima san kad ovije tmina.

Pročitaj cijelu poeziju

Tanke crte nervature,

Umrežene u cjelini

Daju snagu u oluji

I skladaju partiture.

.

Zelenog mu sjaja ponos

K zdravom toku hita

Za drvce svoje on je melos

I čuva ga poput štita.

.

Al drvce malo slabašno,

Povi se oluje sili,

Pade listak zemlji prašno,

Pa od zelen postali fosili.

Pročitaj cijelu poeziju

Onoj koja je bila
-bijela udovica..

Ženi što je čekala,
-strepjela i molila.

Nikada dovoljno
voljena, uvažena.

Podnosila je tihi
– teror supruga.

Nakon te četiri godine
samoće i druge šanse,
shvatila je da ga mora
ostaviti – krenuti dalje.

Još tapka na mjestu,
kradom briše suze uz
– gorak okus odluke..

Ali zna da nije niti
-malo pogriješila.

Pružila mu je dušu,
srce, razum i tijelo.

Suludo, uludo se –
nadala čudu, a ona
se rijetko događaju.

Živote surovi, mi
smo pijuni u igri!

Uništeni – do temelja,
sa zemljom sravnjeni.

Pročitaj cijelu poeziju

Marija Juračić: Kraljević i Matoš u krvotoku Pariza

Pročitaj cijelu poeziju

Olujne noći posjetiše snove,

U zamoru tijela što beživotno leži,

U njemu borovi se njišu i plove,

Lijepe iglice po vjetru što bježi.

 .

Zvižduk vjetra i sile noći crne,

Jezu stvori s neonskim svjetlima,

Pa leptir noćni tamom se ogrne,

Lupetajući u njih svojim krilima.

 .

Hodeći mokrim stazama grobnim,

Potražih si ime među strvima,

I snom bešćutnim od kosca pokošenim,

Vjetrom zarobljen u životnim granama.

 .

Lomeći ih sve, jednu po jednu,

Da ponese me taj dašak posljednji,

Da uhvati i zagrli mi dušu peludnu,

Da ne padne s krošnje žive

 u blatnjavu raku bijednu.

 .

Kad mogao bih dušu si dotaći,

Tješio bih ju da ne pati,

jer utjeha bila je ovom tijelu,

za života cijeloga i još par sati.

 .

Izdahom, slobode duša se domogne,

Pogleda dolje i zgrožena pobjegne,

Al’ snovi sjećanja u njoj se pomole,

Jer molili su zajedno ispod kože gole.

Pročitaj cijelu poeziju

U džepu noći sjaje zvjezdani taliri
i Mjesec k’o dukat plovi po nebu
duša se sa svojom sudbinom ne miri
ispisati misli sad osjeća potrebu.

*

Srce treperi, predaje se muci
teška je ruka dok olovku drži
kao da je trnje u njenoj ruci
pa ju boli, ne može da izdrži.

*

Riječi kaplju na papir sa duše
bole, peku kao oganj živi,
kule se od karata pred očima ruše…
Srce žali, a koga da krivi:

*

Sebe, jer je ludo vjerovalo,
sudbinu, jer je takva bila,
život, koliko ga je ostalo
dušu, jer je znala, a sve krila?

*

I noć polako svoj kaput svlači
suze su slane oprale riječi…
jutro se kroz prozor dovlači,
nedovršena pjesma tišinom ječi .

*

Prazan je papir, bez jednog slova
pjesma vapi za ponekim stihom
al’ ostaje gola, bez naslova
na starom stolu, u uglu tihom.

*

Možda će jednom manje boljeti
možda će se riječi roditi same
možda će srce opet voljeti
kada se jutro izvuče iz tame .

Suzana Marić 20.7. 2025.

Pročitaj cijelu poeziju