Guše me vijugave loze melankolije…

Hipnotizirajući petrikor ispunjava

moja pluća, duhanom smotana.

Nedostaju mi vijugave livade

u mističnim zemljama,

i biti opčinjen svakim,

cvijetom čarobnim.

.

Posljednja latica,

začarani cvijet pada…

.

Izgubio sam svoju kartu,

zbog zabranjenog znanja.

Začaran prokletstvom stvorenja u gnjevu,

muče me zloćudni tumori u prsima.

Posljednji od svjetlucavih otrova,

koji bježe s mojih usana.

.

Svjestan sam majke prirode,

kao odlučujuće čarobnjaštvo.

Sve stvari završavaju…, ovdje,

kao cvijet što pada, začarano…

Pročitaj cijelu poeziju

Narodne poskočice

Nadahnuće detinjstvom

Vrednosti starog sveta

Hrist kao savršenstvo

              .

,,Konzervirati“ prošlost

Nasleđe Ljermontova

Srodnosti sa Šagalom

Međa dvaju svetova

               .

Pesnik slovenske duše

Metež revolucije

U sferama snovidnog

Faza rezignacije

.

Praoblik ornamenta

Kroz predstavu drveta

Uz proročanske slutnje

Opraštanje od sveta

Pročitaj cijelu poeziju

Nosim ravnicu u osjećajima
Nosim stihove, nosim zvuke
sevdalinke svirane u tonovima
tuge i nostalgije.
Nosim snove izgubljene
u noćima samoće.
Nosim gorčinu u buketima
lucidnost i bezumlje.
Nosim suhoću svojih očiju
koje plaču još od djetinjstva.
Nosim noći pune mjesečine
Nosim polja suncokreta
Nosim dvorište puno sunca i ptica
Nosim dugu čežnju
Nosim jedan grad ukraden od boli
Nosim malu kuću, okrečenu u bijelo,
na čijim sam stepenicama
učio da vežem pertle na cipelama
Nosim melodiju uspavanke
koja umiruje moje srce
jedan glas bez zvuka
koji kaže :
Tako si velik i tako mali,
živote moj.

Pročitaj cijelu poeziju

Tekst i slika: Marija Juračić

Glazba i izvedba: Dario Darko Ciprijan

Pročitaj cijelu poeziju

Na drugoj strani moj pogled prati tvoje pokrete…
Razdvojeni smo riječima…

Udaljeni smo… Između plamene stihije, žar je vruč za osjetljivu opnu srca
iskidanog u gnjevu.
Bilo ti je poklonjeno,
predano kao bezuvjetni dar.

Ti mario nisi, bacio si ga u kut bezosječajnosti, tjeskobnih noći!

Gledam te…
Dosta je bilo ruku zgrčenih, željnih zagrljaja!

Dosta je bilo one prigušene želje u vapaju za tom ljubavlju o kojoj pišu pjesnici, veličajući je i ukrašavajući modrim biserima, dijamantnim zvijezdama!

Skrila se je ljepota uzvišenosti riječi pjesnika, u stihovima tuge.

Protivnica sam ti…
Borim se protiv tebe u sebi!
Drhtavim prstima kidam iluziju jedne mladosti.
Koračam prema tebi,
gledajući te u oči ne dozvolim srcu da se raspadne ponovno. Protivim se uzdahu i suzi.

Protivim se vjetru jesenjem koji na kišu miriše.
Zaodjevam se maglenim plaštem zaborava, da te ne vidim, ne osjetim…

Koliko je koraka dug život?
Koliko je noći teška samoća?
Koliko je moćna želja zaborava?

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

 Kada kiša pada

Na nedjeljnom ručku moja majka

Gleda naše  uspomene iz škole

Fotografije uramljene iznad trpezarijskog stola

Pa se prisjeća vremena kada nas je pokrivala istim jorganom

Potom sipa toplo predjelo

Sretno udatoj, oženjenoj djeci

Svi ste moji, svi jedete sretno

Naša djeca dijele naše sretne crte lica

Posmatram je

Niko od nas ne liči na našu sretnu majku

Pročitaj cijelu poeziju