Mračno je i tiho

Polako se primičem gradu

našeg prvog susreta

Dočekuju me isti stari oblaci

gomila ljudi bezizraznih lica

ugašena svjetla i hladni hotelski zidovi

Baš onako kao kad si pjevala vjetru

pripremajući naše poznastvo

uz čaj za dvoje

i šum predvečernjih tramvaja

Snošti sakav da ti dojdam…

Bilo je nešto tajanstveno

u ovoj pjesmi

koja je tekla je kroz mene

kao rijeka

dok sam ispisivao

po oblacima tvoje ime

pokušavajući da doletim

do tvojih visina

Po njoj  pamtim jedno proljeće

dododir tvoga dlana

sve nježnosti  rasute po

ulicama i parkovima

jednu mladost koja se osipa i nestaje

kao list nošen jesenjim vjetrom

Ostaje samo tvoje

beskrajno srce

usnulo u naručju vremena

Pročitaj cijelu poeziju

Jauci na sve strane
Svuda krv, plač i tama…
U kakvom to svijetu živim?
Još jednom rodi me mama!

Ne želim ovakav svijet
bez zrnca, trunke srama
Ne mogu gledati jade!
Rodi me ponovo mama!

Mnoštvo drugova mojih
sa anđelim ka nebu lete…
… a htjeli su samo živjet!…
Rodi se bolji svijete!

Mama, rodi me opet
kad bolji postanu ljudi!
Onda, kad ljubav, empatija
u cjelom se svijetu probudi.

Do tada majko mila
ja ću se moliti zdušno
Svijet bez politike da bude!
Nijedno biće ravnodušno!

Kada zavlada svjetlo!
Zauvjek ugasne tama!
Kada zavlada ljubav!
Tada rodi me mama!

Pročitaj cijelu poeziju

Ne približavajte se,
jer nastradat ćete..

Odbacujem osmijehe
– s figama iza krinke..

Ne zborite besmislice,
odavno ste rekli svoje.

Za dvolične sam ljude,
u fazi potpune osame.

Moju intuciju i snove,
– slagati ne možete…

Pročitaj cijelu poeziju

Livada… puna mirisna cvijeta.

Hodam prostranstvom, dušom ju žedan.

Kukci joj zaposjeli sva mirisa probdijeta,

s njima se otimam, jer livadi sam predan.

 .

Kada bih mogao razgovore čuti,

makova, ivančice i žalfije plave,

ne bi mi zamjerio ni bumbar ljuti,

da spletem ih sve, oko svoje glave.

 .

Želje mi nestvarne, i misli, i snovi,

dok žmireći udišem životne sile,

ja putujem sretan, u život neki novi,

bez kajanja, bez tuge, što su me pokosile.

 .

Ako pak otvorim oči umorne,

ne želim biti bez mirisa njena,

bez poljupca te livade inferiorne,

bez zagrljaja joj tepiha nježna.

 .

Strah u zaboravu mjesta nema,

samo još ovo životno sjećanje,

kad livadi se moje tijelo sprema,

da bude kao proljetno vjenčanje.

Pročitaj cijelu poeziju

Još uvijek sanjam zagrljaje tvoje
I riječi teku, kao da se roje
Želim ih među zvijezde skriti
Jer tu će na sigurnom biti.
.

Sanjam te opet, pjesmu ti pišem
Suze tamom noćnom brišem
A Mjesec stoji u čudu me gleda
S prozora se noćas maknuti neda.
.

Slovo po slovo od srca kidam
Da ti ih sve u versima dam
U pjesmi od snova i čežnje tihe
Da pročitaš bar jednom moje stih’e.
.

Nedosanjana pjesma lebdi u zraku
Ali pamtim još uvijek strofu svaku
Pamtim boju očiju tvojih
Zarobljeni između stihova mojih.
.

A jutrom sve potiho nestane.
Pjesma nedosanjana u srce stane
U tihi kutak skriti ću je sada
Dosanjati ju, još postoji nada.

.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

https://view.publitas.com/foi/iza_uma_broj-5/page/1

Peti zbornik priča književna fantastike je objavljen i u ovoj 2025. godini. Donosim0 kratak predgovor koji je napisao jedan od urednika zbornika, Josip Ergović.

Složna grupa zbornik gradi. I… izgradila ga je! Stojimo, gospođe i gospodo, pred petim, jubilarnim izdanjem zbirke kratkih priča književne fantastike IZA UMA, nakon lanjskog jubilarnog četvrtog.

Neki kažu: „Ima tu i rubnog tkiva.“ Ja (troglasno) kažem: „Al`ima i dobrog štiva.“ Neki kažu: „Ne znaju oni to.“ Ja kažem: „Znaju, mogu i hoće!“ I učinili su. A nije mala stvar: pedesetak priča, tristotinjak kartica. Red je da naše autore ovdje i taksativno predstavimo. Zaslužili su:

Babić Ladislav, Barišić Gabrijel, Batin Borislav, Berić Valentina, Buharalija Razija, Crnić Stjepan, Čorak Lea, Drašković Milan, Đukanović Vesna, Eraković Dragiša, Ergović Josip, Halilović Namik, Hercigonja Zoran, Jabučanin Dušan, Juračić Marija, Kahlik Antonija Željka, Kokotović Sonja, Krebs Spomenka, Marić Suzana, Marinković Milorad, Marko-Musinov Snežana, Milenković Mirjana, Mitić Dragan, Mitrović Nenad, Mujkić Tihana, Rapaić Petra, Rotim Sanja, Smiljković Nenad, Stjelja Ana, Šimić Tonin Nikola, Šolkotović Snežana, Vukelić Rožić Đurđa, Vujović Marko i Žugić Verica… naših su (ček`da prebrojim… da, da… aha…) trideset i četvoro veličanstvenih!

Nećemo ovdje lamentirati nad aktuelnim trenutkom… desetljećem ovdašnje književne fantastike. Uostalom, naša uloga na žanrovskom nebu i nije ubiqovski sudbinska, premda smo na istom tragu. „A moglo je bolje“, rekla bi Marija (u jednom neznatno drugačijem kontekstu). „Ali i gore“, dodao bih. „Tak je navek bilo… gore-dolje“, zaključuje Zoran.

Toliko za ovu… još samo: „Prepuštamo vas našim fantazmagorijama. Smišljali smo ih s namjerom da vas nasmijemo, rasplačemo, smrtno ustrašimo, uspavamo… Sigurni smo da ćemo u nečemu od toga i uspjeti.

Pročitaj cijelu poeziju