Suzana Marić “Vrištim u sebi”
Nestaješ polako
u sjeni lipe,
sa mirisom perunika
odnosi te vjetar.
+
Kroz moje prste
klizi tvoj lik
dok grčevito
zatvaram dlanove
želeći sačuvati
barem trag prašine.
+
Mjesečina mi noćas
svadbenu haljinu tka
zrakama srebrnim
rasprostire mi je po tijelu
prekrivajući nagost moju.
+
Uzalud… uzalud tkanje srebrno
jer ga trnje bode
jer ga vjetar drapa
u dronjke usamljeničke!
+
O, samoćo! O, čežnjo!
Tako ste mučne,
tako ste gorke
poput užeglog vina
na usnama vrelim!
+
Vrištim u sebi
a tišina me nadvikuje,
odzvanja jekom
oko mene.
+
Gorim… gorim plamom
prikrivenim,
bolom,
koja kola poput lave krvotokom.
+
Perunike su ocvale odavno,
a nijema tišina sa mnom vrišti.
SUZANA MARIĆ,
Sonja Kokotović ” Možda ću ti doći”
Možda ću ti doći
Možda ću ti doći
kada procvjetaju bagremi
i breze zanjišu svoje snove,
ako dopustiš moje ruke od bisera kapi
tvojim licem da plove.
kad vjetar me ponese,
kad zalelujaju trave,
kad zamirišu šumarice
i zumbuli nestvarno plave.
Možda ću ti doći
ako obećaš
da crtat ćemo opet u dvoje,
dahom dovršiti akvarele
mog suptilnog srca boje.
Stvarat ćemo kolaže
krajobraza koji teče u vječnost
baš kao i mi, naši snovi svi.
Možda ću ti doći
ako mi ruke, negdje gore, zagrle tišinu
gluho, bez tvog glasa,
ako kane suza kajanja
što neostvarena je dužina
našeg trajanja.
Možda ću ti doći
bez obzira gdje me nebo
vine u visine,
da me još jednom
umire naše govorljive tišine.
Vlasta Sumarev “Grijeh”
Grijeh je ne voljeti ga
Ili ne reći mu
Oprostit će ti Bog
Hoćeš li sama sebi
Stići na vrijeme
Dok bubri sjeme
Da ne odbubri
Od dezinfekcije
Kojom čistiš pjesme
Prljave u očima
Koje ih čitaju
A ne razumiju
I što ako u pjesmama
Ponovo voliš
A milion nemira
Blati osjećaje
Kojima umiruješ stihove
Od čijeg će smisla
Zadrhtati mu misli
I zidovi više neće biti
Ni najmanja prepreka
Za istinu od snova
Dopustimo im da prosto
Prihvate
Kako postoje
Puno veće stvari
Od njih samih i
Da je neshvatljiv grijeh ne
Voljeti
Josip Ergović “Lucić ad portas” izbor iz Diskursa
Svoj prilog o Hanibalu Luciću započet ću polemiziranjem s istoimenom wikipedijskom natuknicom, pisanom engleskim jezikom. To će biti za nijansu zanimljivije od suhoparnog iznošenja kompiliranih podataka o autorovom životu i djelu i pružit će mi esejističku licentiu da temu subjektivno nagrizam tamo gdje mi je najslađa, za razliku od znanstvenog pristupa, koji mi je stran.
Suzana Ljepava “Elena”
Moje ime je Elena
Ne postojim
Možda se i ponovo rodim
Sada
U pjesmi ovoj
Sa nogama bosim
Nalazim se između svjetova
Na meni haljina
Od svjetlosti, treperava
Tamo sam…
Gdje samo stih poete doseže
I u snovima tvojim
Tamo sam…
Gdje ne znaš dal postojim
Kroz usne tvoje kad ime poteče
Elena, Elena
Odjekuje između vremena
Tad ću na papir bijeli da se naslonim
Lijepo da se smjestim
U stihove da uselim
Bit ću tvoja muza
Rodit ću se u pjesmi ovoj
U ljubavi tvojoj
Između dva kratka trena
Između vremena
Moje ime je Elena.
