Dario Ćertan “Budi pošten prema sebi”
Umjesto zamarati se
Slatko li je tuđe mane
Sa osobnim grijesima se
Sa takvom lakoćom znamo
Svatko svoju krivnju niječe,
U sopstvenim životima
Neka prvi kamen baci
Tea Pavlović “Čovjek koji nije mogao šutjeti”
„Čovjek koji nije mogao šutjeti“ kratkometražni je hrvatski film nominiran za Oscara u kategoriji kratkog filma. On je puno više od 13 minuta svog trajanja jer to je film o kojem se još dugo nakon što ga se odgleda razmišlja.
Tko je, dakle, čovjek koji nije mogao šutjeti?
Taj čovjek je bio pokojni Tomo Buzov, otac koji je idući u posjetu svome sinu, vođen ljudskošću i vojničkom čašću, želio zaštititi tuđeg nemoćnog sina, zauzevši se za njega naivno vjerujući da riječ razuma ima odjek jači od oružja.
Tomo Buzov bi mogao biti rijetko tko od nas, ali svatko od nas mogao bi biti čovjek koji ne može šutjeti. Zatvarati oči pred nepravdom jer se ona ne događa nama znači tolerirati ono što nije prihvatljivo. Od nepravde nitko od nas nije pošteđen, samo je pitanje koliko nepravda pogađa i koji aspekt našeg života degradira ili ga ugrožava. Dakle, svatko od nas u nekom trenutku može postati slab i nemoćan pred drugima, a nepravda koja se događa drugima može se dogoditi i nama samima. Ipak, kad bismo osvijestili da je i nepravda što pogađa druge – nepravda koju treba ispraviti već bi to iskorak ka boljem društvu i pravednijem svijetu.
Nulta tolerancija na nepravdu je ideal, koji nas usmjerava kako da postanemo ono što želimo biti. Bitka za pravdu je usamljena borba, a snaga pojedinca u suočavanju s njom – nedovoljna. Najglasnija tišina je šutnja. Stoga, poistovjetiti se s nekim u njegovoj borbi za pravdu i dati mu ruku založivši se za njega herojski je čin. Biti heroj nekome ne znači spašavati svijet niti se boriti s vjetrenjačama, već biti Čovjek.
No, onaj koji nije imao nikakvih moralnih dvojbi oko toga da bude Čovjek, već je žrtvovao svoj vlastiti život za tuđi – ne smije biti zaboravljen.
Moralne dileme u vrijeme konformizma čine se sasvim nebitne. Točan odgovor na testu morala ponekad ne postoji, ali postoji prihvatljiviji i manje prihvatljiv, baš kao što postoje teška pitanja s teškim implikacijama i ona manje teška. Prihvatljiviji odgovor na moralnu dilemu nije uvijek odgovor koji drugi žele čuti, a manje prihvatljiv je ponekad onaj odgovor koji sami ne želimo čuti. Stoga u sukobu osobnih vrijednosti i očekivanja drugih nerijetko odabiremo onaj jednostavniji put, a to je onaj koji odabire većina, jer – lakše je stopiti se u masu i biti nevidljiv, nego iskoračiti iz nje i stati nasuprot jer to znači suprotstaviti joj se.
Ako znamo da su moralne vrijednosti od esencijalne važnosti i za pojedinca i za društvo u cjelini, tada je jasno da su moralne dileme puno više od pukog preispitivanja kako se postaviti u određenoj situaciji. Moralne su vrijednosti temelj savjesti kroz koju razvijamo empatiju, a empatija nam na osobnoj razini pomaže da razumijemo druge i suosjećamo s njima pa čak i da se stavimo u „njihovu kožu” kako bismo shvatili ono što oni osjećaju.
Milan Drašković “Sonet za tren ljubavi”
Okružen preprekama pri igri sa sudbinom,
bez obaziranja na znak da nema pomoći,
biti na tren zaštićen pred poslednjom obmanom –
ritualna mandala u začaranoj noći.
.
Božansko proviđenje haos da se obuzda,
noć kada karma vodi ka magičnom raspletu,
u sudbonosnom času pri naklonosti zvezda,
tela da se prepletu za ljubav u sonetu.
.
Zaštita od privida u Kuli van vremena,
praćeno zujem pčela odgonetanje snova,
dok se kroz lavirint tajne luta iznova.
.
Snove kada opseda daleka uspomena,
kod tumačenja doći do pravog odgovora –
za tren njene ljubavi sred skerletnog dekora.
Milan Janković “”Pjesnik je lažov koji uvijek govori istinu.”
Ne pišemo o onom
što ne znamo…
Mi smo takozvani vizionari
u ljutom svijetu bez mogućnosti.
Uživamo u iskorištavanju šansi,
tugovanjem za izgubljenim mogućnostima,
napredujući s neusporedivom strašću,
stvarajući puki odraz
našeg dvostrukog života.
.
Ne pišemo o onom
što ne znamo…
Ali ezoteričan
svijet unutar naših glava
je poput raseljenih metaka,
i ponekad bude mučno,
brojati crne rupe
u našim dušama.
.
Ne pišemo onome
što ne znamo…
Ali od boli i patnje,
zadovoljstvo poželimo.
(Možda je to čista ekstaza)
Poželimo ponekad da netko sluša,
smrtna uzbuđenja naših duša.
Suzana Marić “Žena u hlačama”
(Posvećeno Mariji Jurić Zagorki)
Što se čudiš, svijete bijeli?
Što me to od žene dijeli?
U suknji il’ hlačama
Ja sam žena, ja sam dama!
.
Gledate me svi u čudu.
Govorite:” Gledaj ludu!”
Ali ja sam samo žena
Ispred vas i vremena.
.
Kudite me, sprdate me
Glavni lik sam vaše teme.
Al’ ne marim ja o vama
Jer kroz život kročim sama.
.
Izdali me, prodali me
Zaboravili moje ime
Digla sam se se iz pepela
Čiste duše, čistog čela.
.
Sada kad me nema više
Više ruka mi ne piše
Nisam vas zaboravila
Nasljeđe sam vam ostavila.
.
Moji snovi, ideali…
U knjige su moje stali.
Sve sam vam napisala
To najbolje ja sam znala!
.
Ne kunite me !
Ne grdite me !
Usamljena ja sam žena!
Izdana sam. Prodana sam.
Udana, bez prezimena.
.
Suzana Kostelac Marić
