Tama…

Obavija me gladnim rukama,

upija u sebe.

Nestajem…

Plamen voštanice u meni dogorijeva,

gasi ga vjetar prohladne noći.

Tama…

Susrećemo se u ambisu nestajanja.

Snovi naše susrete u tami dogovaraju.

Nestaješ u sumaglici jutra,

dok zarobljena Luna u crnom oklopu plače.

Tama…

Noćas su mi ukrali zvijezde,

ugasile su se i u mojim očima!

Vratite mi ih!

Vratite mi moje zvijezde!

Vratite ih na moje nebo!

Tišina…

O kako tišina zna tamna biti!

Obgrljena sobom

tišinu predem na kolovratu samoće…

Tiho, tiho…

Pređa mi se pod nogama nakuplja.

Teško je klupko

samotnih misli u tamu zakotrljano

pa se odmata, odmata,

a noć traje.

Plačem noćas u tami;

Ukrali su moje zvijezde!