Poznajem njene mijene

šušanj,

njene sjene.

Volim kada se

zeleni,

crveni,

kada šuti i vidno žuti.

Volim njene prste što mreškaju vode svoje

mijenjajući i njima boje,

stvaraju onaj tihi nemir koji čeka

da jeka poput pjesme krene

na poziv ruke njene.

Vivo njenih kiša glazba je duša

što prolaznost u mislima nose,

obuzeti čarolijom i tonom, što

osluškujuć’ zastanu na tren

oćutivši srcem,

jesen

Photo by: FC/Abstractionism- Carol Lane

Pročitaj cijelu poeziju

Jesen

Ništa između

     .

Pokošeno nebo iznad granja

I lišće što se još trese od ljubavi

Beživotno

Prenoćilo u duši

I ispilo mir iz dlanova

                .

Sredinom jeseni kada neko odlazi

Pola me pojede tišina

Druga polovina mene u stih iskrvari

Polumrtva od ljubavi

I malo nade

    .

Jesen

Vetar će završiti pesmu

Pročitaj cijelu poeziju

Povratak iz Istre odvio se znatno brže od puta iz Zagreba u Rovinj. Ceste su sada bile očišćene od snijega i autobus je jurio po suhom asfaltu.

Moram to prespavati, razmišljat ću kasnije. Što će biti s nama, što je ovo bilo… avantura ili više od toga? Ništa nisam planirala, jednostavno morala sam pobjeći iz grada i zaboraviti sve zlo koje me zadesilo. Vraćam se u stvarnost, misli mi počivaju na novom autu koji sam parkirala pri vrhu snježnog nanosa. Što ako ga je odnio pauk?! Hvala nebesima, na istom je mjestu. Nogostupi nisu očišćeni, zahvaljujem se gradu na površnosti. Sve je OK, čak je i moj veseli, crni autić upalio iz prve.

Kuća je hladna jer su i moji roditelji otputovali, odmah palim grijanje. Zvoni telefon. Davor zove, bijesan: „Nema te danima, gdje si bila?!“

„Odakle ti pravo da me išta pitaš samo dva tjedna nakon sramotne scene u hotelu?“ prolazi mi kroz glavu. „Nije te briga“, odgovaram i spuštam slušalicu. On opet zove. S druge strane dopiru salve uvreda na koje mu odgovaram: „Zašto mi to govoriš?“ Hladno prekidam razgovor. Telefon… ponovno. Sad sam već istinski ljutita. Samo, na drugoj strani žice je moja prijateljica, ratni drug sa zajedničkog učenja, da me pita kako sam provela vikend. Započinjem priču, ali toga ima toliko da ona smjesta odlučuje svratiti k meni na kavu, smijući se tijekom čitavog razgovora.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Ne želim da se poistovetim
sa bilo čime na zemlji,
jer ne vidim sebe u bilo kom obličju
osim u njenom.
.
Ja sam poput zemlje, jer u sebi
užareno jezgro čuvam,
a na površini sam hladnija
od svega što na svetu postoji i biva.
.
A ko želi da pronađe jezgro
koje srcem ponosno zovem,
mora da korača hladnom površinom,
sve dok ne oseti njegovo prisustvo.

Pročitaj cijelu poeziju

Smisao tvojih blizina

je ljepota svih tvojih lica i dubina

pusti

makar za pozdrav, još malo da

ljepota oka brodi…

Pročitaj cijelu poeziju

https://digitalna.nsk.hr/?pr=i&id=681972

Pročitaj cijelu poeziju