Ležeći, promatram bijele, pernate oblačke u igri sa suncem.

goruće ljeto

igra oblačka cijelom

pješčanom plažom

Narančasto polako, klizeći, prekriva jedan oblak. Gledam, nestalo je sunca! Na trenutak, darovani hlad.

nestalo Sunce!

plavetnilo pokrila

-jedra oblaka

Odjednom, svjetleći prsti opet duž cijele plaže. Sklapam oči. Potajice, škiljeći, gledam novi oblačak koji hrabro plovi sa istom željom svog prijašnjeg prijatelja, pokriti taj ushit svjetlosti. Gledam, vidljiv još samo pramen svjetla…Kao da čujem kroz plavet, mali oblačak govori suncu: „Sada ti žmiriš“…

igra skrivača

oblačak prisilio

Sunce da žmiri

Pročitaj cijelu poeziju

Završen je natječaj Udruženja  za promociju kulturne raznolikosti “Alia Mundi” i web-portala “Istočni biser” raspisan  pod nazivom DODIR JAPANA za književne radove inspirirane slikama likovne umjetnice Tamare Kusovac.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Traže te pogledom kroz mrklu noć

moje oči suzom ispijene,

gdje li si krenuo, kako ćeš proć’

kroz grube staze neosvjetljene?

Uzalud tražim oči zelene

taj smaragd što ljepotom svjetli,

te oči u bespuću izgubljene

da l’ će se ikad vratiti htjeti?

Promukli mi glas odzvanja jekom,

crnom tišinom ime ti ječi

dok vali mreškaju snenom r’jekom

moje koljeno moleći kleči

Vrati se mili jer mi smo jedno

i jedno bez drugog nula mi smo,

ljubav je ono što je vrijedno

bez ljubavi živjeli ne bi smo.

I usne mole da mi se vratiš

neka ti zvjezdice osv’jetle put,

stopama svojim staze mi zlatiš

i moga srca baš svaki mu kut.

Pročitaj cijelu poeziju

Poznajem svoje tišine. Tiše od tišine, bose siđu sa mekog oblaka, s nekim mirom.

Prihvaćaju bonace i oluje. U usponima, prisutne pri padu, sa mnom na dnu.

Ukazuju, ne prešućuju, ravnoteža su mojih istina i ega.

Tišaju sva moja lica slabosti, svjedok su snage.

Moje tišine nisu daleke, moje tišine nisu tuga, mada sklapam oči, kada naiđu.

Moje tišine su ona tiha sreća, moja obojena glazba, pjevaju stihom, stvarajući raduju.

Ovo sada nije moja tišina.

Ovo je neka druga, varljiva, skrivenog lica, tišina boli.

Viče. Ili samo šuti. Vrvi bučnim pitanjima ili pritajena, nosi neki zlokoban strah.

Zebe. Zebe mrakom do smrzotine duše.

Ima ušivenu tugu. Onu tešku tugu nespokoja koja čuči na prsima. Pritišće i kad sve umiri se.

Nosi bljeskove slika prošlosti pa ih odvaja, čupa iz mojih ruku i baca raljama straha.

Rasplinjuju se komadići nade, umiru svakim jaukom koji dopire iz druge sobe.

Ne zatvaram oči. Ne gledam je.

Bojim se uhvatiti njen pogled, pogled poraza, pogled bezdana gdje slutnja progovara.

04.02.2022.

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju