Rijad Arifović “Željo moja najveća”
Brojim do deset
pa počinjem da dišem
ovaj vazduh koji ima ukus sjevera
Uzimam olovku
i počinjem da pišem,
tek onako, da loše misli otjeram
I brojim dane,
brojim loše godine
što kače se za mene
ko’ limeno ordenje
Napolju je mećava,
a srce mi prokišnjava
Još se i sad prisjeća
jednog davnog proljeća
željo moja najveća
Jer tvoja bosa stopala
u oku su mi ostala
pa sad tamo snivaju
Kao neki tuđi san
teče život dan po dan
kao crno bijeli film
u kome i ja statiram
živim, a ne postojim
Jer tvoja bosa stopala
u oku su mi ostala
pa sad tamo snivaju
staru bol dozivaju
Još se srce prisjeća
jednog davnog proljeća
željo moja najveća
Lorena Galeta “Samouke vještine”
Metastaze apneje-
ubijaju mi proljeće.
Prekid je komunikacije
onaj njihov vrli rezime.
Za iskovati propagande
– prvi su uz hipotermije.
Ali što onda, uopće preostaje
– kada oštroumnost zakaže?
Tek prešutne koherencije,
performans melodrame?!
Milan Janković “Ja sam dar svojih blagoslova”
Ja sam stanovnik želuca,
koji nije mogao hodati
bez mramornog srca.
Ja sam dvoruki, dvooki i ušati,
nesebično i sebično, pola čaše podignuti.
Ja sam označena stigma
osramoćene i svete ruže,
koja je namamila ose.
Ja sam „Dočekani“ milovanjem toplog vjetra,
i povijen pokrovom mrtvih i njihovih djela.
.
Ja sam dar svojih blagoslova…
.
Ja sam dani blata,
penjanje iz otvorenih zahoda.
Smrad kojih je u mojim noktima,
a nosnice pune kožnih dlaka.
.
Ja sam dani džina i džina,
opijen čišćenju i čistilištima.
Ja sam dani poricanja.
Ja sam sezona monsuna
kad pada kiša.
I kad su kapi kapale,
po mom okrenutom licu su trčale.
Upoznavao sam kišu laži i istine.
.
Ja sam dar svojih blagoslova
.
I taj dar sunce je po svemu,
milost i dobro u svemu.
Ja nisam Sunca pola,
nisam lovac, crv, vuk ili novo sunce,
koje ne raste i ne opada,
ili će se prevariti iluzijom pomrčine.
Ja sam svjetlo koje ne podnosi sjenu.
Ja kažem Svemiru;
Neka istina zasja kroz mene.
.
Ja sam ono što jesam.
Dar mojih blagoslova.
Ja sam pjesnik svakog slova.
Suzana Marić “Moja poruka”
Sve te riječi: rabljene,
otrcane, istrošene, stotinu puta ponovljene, pohabane od čestog korištenja,
vise na mom tiramolu
između požutjelih stranica i korica životom nagrizenih.
Slažem ih po nekom redu. Ne po bojama ili veličini, nego nekom mom vizualnom šablonu.
Možda ih ugledaš, pa ti se svide,
ali molim te, ne uzimaj ih!
Ne prisvajaj ih za sebe!
Ja sam ih slagala, ja sam ih objesila, pa neka krase tu moju prazninu između zidova: sadašnjosti i prošlosti, tuge i radosti, smijeha i plača.
Znaš, tuđa odjeća nije udobna, ne legne na tijelo kao tvoja,
pa tako i tuđe riječi ne legnu u tvoje pjesme.
Ogrni nagost svoju
riječima svojim, svojim mislima.
Neka budu: otrcane, bezbojne… Neka budu tvoje.
Kada prošećem ulicama tuđih stihova
i na prozoru ugledam zavjese tkane versima mojim, zaboli me duša.
Tuga me svlada i rado bih ih otkinula da mogu.
Znaj…
Svaka riječ, slovo…
Sve su to ukrasi kojima vezem svoje pjesme i koje ću prepoznati svuda i u svako doba.
Zato…
Ostavi moje riječi
neka vise na suncu na mom tiramolu
.
Suzana Marić
Milica Ristić “Ne mora”
Ne mora svak da dobro ti pamti,
nisu ni sva čuda- čudnovata,
nije ni svetlo, samo dok plamti,
nema ni rasta, bez sunovrata.
.
Ne mora fer svaka igra biti,
sve dok igraš, svoje sreće radi.
U porazu, nemoj suze kriti,
ustaj! Neko se na tebe kladi!
.
Savršenstvu se nikad ne predaj,
greške su tvoje, lekcije samo!
Ljubav! Ljubav svima i svemu daj!
Naše je ono što drugom damo!
.
Standarde i norme zaobiđi,
ne mora sve po meri da bude,
pitaj, moli, oprosti i priđi!
Ti živi, a drugi neka sude!
.
°Milica Ristić
