Želim biti rijeka Isar.
da tekući kroz korito
prisluškujem šapat korijenja.
Biseri se kotrljaju u meni,
i neprekidni šum ispod krošnji drveća,
široko šireći svoja krila,
kako bih sačuvalai život pored obala.
Sve što diše i uzdiše u ritmu
mene-vode.
.

Želim biti iskra,
prolazni sjaj zrelog zrna.
i tražit ću tu jednu točku
duboko u tijelu prirode –
mjesto gdje  mogu proklijati.-

            .

Želim biti iskra svjetlosti,
onaj prolazni bljesak iznad valovitih polja.

.
Želim biti čestica prašine,
na gotičkoj kacigi.
da je vrijeme otpuhane u mene,
da šapuće povijest o mome toku.
.
Želim biti pjesnikinja
jednostavno,
da ne budem
više ja
-koja jesam.

Pročitaj cijelu poeziju

Posvuda je uokolo,

u svemu što vidiš,

što te okružuje

           .

Dopusti srcu

znatiželju,

uberi tajnu malog pakiranja

                .

O, kako moćna je

spoznaja

ta mala, prva mrva!

     .

Shvatiš, razaznaješ

gdje da je tražiš,

kakve je boje, kako se glasa.

               .

Zacakli tvojim očima,

utopli srce užitkom,

lice ozari iznenadnim dobitkom.

.

Spoznaja je veća

ako dokučiš,

da je upravo to -sreća!

Pročitaj cijelu poeziju

Pjesma posvećena Stanku Vrazu

                   .

„Pismo nedostižnoj“

            .

Draga moja,

pišem ti ove stihove

jer nemam drugog jezika

Riječi su mi jedino mjesto

gdje te smijem nazvati svojom

                    .

Gledam te iz daljine

kao zvijezdu nad tuđim nebom

i ne usuđujem se prići,

da ne bih izgubio i ovu iluziju blizine

                  .

Ako ikad pročitaš ove retke,

nemoj me tražiti u stvarnosti

Ja sam samo sjena što voli,

i stih koji se ne usuđuje postati dodir

                          .

Ostani svjetlost,

a ja ću ostati tama

koja zna tvoje ime

            .

Tvoj neizgovoreni

Pročitaj cijelu poeziju

 R E M I N I S C E N C E

                      . 

YES, thou art gone I and never more

Thy sunny smile shall gladden me;

But I may pass the old church door,

And pace the floor that covers thee.

                  .

May stand upon the cold, damp stone,

And think that, frozen, lies below

The lightest heart that I have known,

The kindest I shall over know.

                    .

Yet, though I cannot see thee more,

‘Tis still a comfort to have seen;

And though thy transient life is o’er,

‘Tis sweet to think that thou hast been;

                    ,

To think a soul so near divine,

Within a form so angel fair,

United to a heart like thine,

Has gladdened once our humble sphere.

.

U S P O M E N A

Da, ti ode i nikad više

tvoj sunčani osmeh neće da me raduje;

no mogu prići starim crkvenim vratima tiše,

i proći podom gde tvoj pokrov tu je.

                      .

Stajati na hladnom kamenu vlažnom,

i misliti da ispod leži smrznuto

najsvetlije srce koje upoznah jednom,

najljubaznije, od mene prepoznato.

                    .

Ipak, premda te ne mogu videti više,

i dalje je uteha uvideti

da iako život tvoj prolazan bejaše,

slatko je bilo kraj tebe živeti.

             ,

Misliti o duši tako blizu božanskog,

u obliku koji je anđeoski divan,

sjedinjeno sa srcem poput tvog,

radovaše naš krajolik skroman.

                   .

S engleskog prepjevao  Milan  Drašković

Pročitaj cijelu poeziju

Tišina je zarobila moju

Dušu,

Šutjela u njoj poput

Tata.

Tekle su moje suze,

Samoća je životu,

Zatvorila

Vrata.

      .

Usne su ostale nijeme,

Drhtale u samoći.

Oči su tražile Tebe,

Čekajući kad ćeš doći.

Nema te:

U samotnom jutru,

Samotnom danu,

U noći, koja će doći.

              .

Noć se spustila tiho.

Tamnom koprenom

Prekrila moje uplakano

Lice.

Zvijezde su zaspale

Na jastuku od suza,

Prema nebu sam pružala

Ruke.

   .

U mislima dozivala sam

Tebe.

Mjesec, nijemi

Svjedok, plakao je

Zbog moje tuge.

Suze su i dalje tekle,

Usne su ostale nijeme.

Tišina je bila tamničar

Moje duše.

U samoći su tekle

Moje suze.

       .

Jagoda Sablić

.

4. 03.2026.

T

Pročitaj cijelu poeziju

Pod bijelom brezom, u zagrljaju sjena,
pričala je o ljubavi, tiha i snena,
dok se list pod prstima lomio od tuge,
najavljujući jeseni, samotne i duge.
.

Pričala je o ljubavi što k’o sjenka prati,
o onom što se jednom uzme, a nikad ne vrati,
o dodiru nježnom poput nekog daha
što nestane tiho kao srna plaha.
.

A vjetar je, žalan i umoran od puta,
krao joj riječ koja kroz noć luta,
nosio ju tamo gdje sjećanja drijemaju,
u hladne sobe koje nikoga nemaju.
.

Gledala je rijeku kako nijemo teče,
odnoseći sobom to ranjeno veče,
dok su se zvijezde, hladne i daleke,
gasile kao nade, tihe i meke.
.

Spominjala je poglede k’o iskre koji sjaju,
mostove koji ih sad razdvajaju,
sad su to samo obale na vodi,
gdje se cijela prošlost na sjećanja svodi.
.

Sve je utihnulo, tek drhtaj u glasu,
pričala je o ljubavi u poznom času,
rekla je da svaka ljubav nije greška,
već da borba za ljubav bude nekad teška.

Pročitaj cijelu poeziju