Pritisnuh dugme na starom radiju.
Zaškripi, zašumi, krči sve jače…
Prašina sleti sa dugmića
dok duša u meni plače.
.
Nekad su ruke njene najmilije
taj radio stiskale, palile, čistile…
Nekad je grlo pjevalo njeno,
davno su melodije žive bile.
.
Najednom proradi!Pjesma zasvira.
Ona što ju je pjevala mama.
Drhtim od slatke te miline,
rijeka suza poteče sama.
.
Ruke joj vrijedne u brašnu vidim
Miris nje’ kruha nosnice draži…
Pjeva i radi ko nekad mama,
dok mio osmijeh lice joj blaži.
.
Na šporetu voda za kavu vrije,
u starom njenom crvenom ibriku.
Dok briše ruke, mama se smije,
ne želim izgubit najdražu sliku.
.
Melodija svira, ma, nije zaboravljena!
Kako zaboravit išta njeno?
Boli i liječi u istom trenu,
srce i dušu, njim opijeno.
.
Drži me slika ko ruke njene,
ko pjesma koju duša mi traži.
Grlim sebe misleći na nju,
grli me ona, dušu mi blaži.
.
Sviraj mi, sviraj i nemoj stati,
dok plešem s mamom uz melodiju…
Miris me kruha u zagrljaj vrati,
opet sam sretna u njenom krilu.
.
Luca Mamić, 31.07.2026.

Pročitaj cijelu poeziju

Ne kradem više riječi

iz svojih starih pjesama

ponašam se racionalno

oblačim čizme od krokodilske kože

i krećem u potragu za danima

kada je ljubav krupnim koracima

prolazila kroz našu mahalu

Nisam više mlad

kao nekad kad sam

htio zaustaviti vjetar

ponijeti neku sitnicu

i doći pod tvoj prozor

pa zapjevati „ hajde uzmi se sa sobom…“

Prošlost se ponekad zaglavi

u vratima sjećanja

komadajući moju priču,

dajući joj neki novi smisao

Ja ulazim,

kao u živo blato,

u svijet koji nestaje

tražeći riječi

koje bi izrazile onu istu radost

što je iskrila iz davno zaboravljenih susreta

Sve nijanse ljubavi i strasti

koje smo uživali

do posljednjeg daha

leže u kutijama uspomena

Svako od nas

izgubio je jedan dio sebe

ostajući ili odlazeći, svejedno

i ovo sjećanje samo je blijeda kopija

lažna i nedodirljiva, naše prošlosti

koja nam nedostaje

kao vino

kao nježni dodiri u jesenjim noćima

kao snena jutra koja klize između prstiju

kao ljubav

baš onakva kakva je bila

Pročitaj cijelu poeziju

Meni je lako

utišati kišu

pogledam samo u tvome smjeru

sunce se

ukaže uz one dvije bore

oko tvojih usana

ususret pogledu

tvojih očiju

gdje

ponirem u dubine

točke

nedogleda

Pročitaj cijelu poeziju

Pepeo mi prospite nad morem

Neka ono primi moju dušu

Valovi će pjevat uspavanku

Po bonaci i kad vjetri pušu.

                  .

Ostavljam vam dio moga srca,

nek u djeci moja ljubav kuca.

Dok me plavo more tiho krije,

sad sam tamo gdje sam bila prije.

                       .

Ja sam samo kapljica u moru

Mala pjena na kruni od vala

Tu sam sretna, u vječnost ću poći

Svoj sam život poeziji dala.

.

Marija Juračić

Pročitaj cijelu poeziju

Ja nisam samo voda. Ja sam protjecanje čiste rijeke.
Što duboko u koritu napaja šapat žednog korijenja.
Neka sve što diše, što pod plastikom teško uzdiše,
titra u ritmu oporavka moga svijeta:
moja voda, moj ekosustav, moje biće.
Želim biti iskra održivosti.
Bljesak svijesti što juri preko zelenih, slobodnih polja.
Tražim tu jednu, skrivenu točku
duboko u tkivu ugrožene prirode –
tamo gdje smijem u čisti život procvjetati!
Želim biti čuvarica prirode.
Sasvim jednostavno.
Sasvim tiho.
Samo da bih napokon oslobodila onu zemlju
koja danas još plodna mora biti.
Da se ovo ljudsko „ja“ utopi u krošnjama i izvorima –
i da napokon…
Zemlja bude slobodna.

Granice.
Ne, ti, zagađivaču, nemaš pravo biti tema
u ovoj čistoj šumi.
Radije ću te reciklirati,
radije ću sva odlagališta prirodom začarati,
kao što sam stabla htjela zelenilom obaviti.
Radije ću zasaditi nova drva
i naložiti vatru u srcima da ugrijem ljudsku dušu,
jer ti se ne trudiš da me zadržiš čistu,
ni da zagriješ
ekološku svijest moje tvrđave.
Ne, ti nećeš,
ti mikroplastiko o kojoj upravo pišem!
Radije ću baciti to loše sjeme u vrt da crkne…
prije nego što pusti korijenje.
Ne, ti nećeš više pustošiti.
Nisi dovoljno velik
da bi dostojanstveno prešao
granice ovog plemenitog, zelenog grada.

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju