Voljela bih da se vratim kao pahulja mala

posve neprimjetno na rever tvog kaputa bi pala,

šćućurila se tiho, napravila mjesto

gdje pogledom baš ne zalaziš često.

                       .

Iskoristila bih tren da nepažnjom,

skidajući kaput, dotakneš rever koji me nosi,

pa taknuta tvojom rukom,

završim u tvojoj srebrnoj kosi.

                   .

Čekala bih strpljivo tvoje prste, smišljala

kako da ih pokrenem u štosu,

gurnula nestašno, tvoj čuperak

da te nervira, poškaklja po nosu

.

Ti bi tada, raširio dlan i prstima

prošao kroz sjedine svoje

tada, e, tada taknuo bi komadić mene

samo za te stvorene, pahulje bezimene.

                            .

Čula bih te kako nekom kažeš:

„Stigao sam, ljubavi, dobar dan!“

Na to, skliznula bih sa tvoje usne

i pustila da me istopi sram…

Pročitaj cijelu poeziju

Sviraj još jednu maestro,

tužnu k’o duša moja…

onu što srce para!

Sviraj i nemoj stati,

znam , neće da se vrati,

zato sviraj mi još jednu…

Za ona vremena stara!

Bacim li čašu na pod

i razbije li se ona,

na tisuće sitnih komada,

neka te ne smeta to,

sviraj i dalje maestro ,

duši prepunoj jada…

Ženi što bolno nastrada…

Nek ti ne smeta noćas,

što žena lupa i plače

u kafani prepunoj dima.

Dotakla dušu njenu,

ta tužna pjesma stara,

ta tužna stara rima.

Sviraj nek boli jače!

Sviraj još jednu maestro,

nek cvile tanke strune,

sviraj, onako… za dušu…

Umornu, bolnu ,ranjenu,

rastrganu, slomljenu.

Sviraj toj bolnoj ženi.

Teški su koraci njeni.

Dajem i zadnju paru,

samo nastavi tužno…

Briga me što ljudi se čude!

“Kafana nije za žene!”

Govore glasno, čujem.

Briga me! Nek mi sude!

Sviraj , pa kako bude!

Pročitaj cijelu poeziju

Mene su streljali jedne jesenje noći
Bez kišobrana
.

A samo sam želeo da me drži za ruku
Neko ko zna da čita moje poljupce
I da tek tako bez razloga kisne na kiši
Sa dva oka
Zauvek zagledana u dva oka moja
–

Mene su streljali jedne jesenje noći
U mojoj pesmi
.

A samo sam čekao nekog da mi bude vazduh
Nekog sa dušom na vetru
Ko razmišlja u bojama
I ko se nikad neće ustručavati
Da me voli
Bez kišobrana
Pa i posle dva života svoja
.

Mene su streljali jedne jesenje noći
Decenijama
.

A ti
Ne sudi mi prestrogo
Samo sam voleo da gledam
To malo sazvežđe u tvojim očima
Dok si me ljubila

Dok si me ljubila na kiši

Pročitaj cijelu poeziju

Posvećeno Ljudevitu Gaju
.

U vremenu kad su riječi tonule

u tišinu tuđih glasova,

on je podigao slovo

kao zastavu iz pepela

Nije nosio mač,

nego znak nad slovom,

da narod prepozna sam sebe

i da ime ne nestane u mraku

Svaka crtica, svako slovo

postalo je most

između prošlosti i budućnosti,

između šutnje i snova

             .

Iz razlomljenih govora

sastavio je glas naroda,

da se prepozna u sebi,

a ne u tuđim pravilima

                       .

Slovo nije ubilo ni jednog čovjeka,

ali probudilo je stotine umova,

stvorilo čitatelje, pjesnike, mislioce,

i narod koji je naučio govoriti vlastitim jezikom

               .

Jer tko ima jezik,

ima i slobodu

Tko zna pisati i čitati svoje riječi,

zna i tko je i kamo pripada.

                 .

I dok su drugi tražili moć,

on je davao glas,

i tako postao nevidljivi kipar

koji oblikuje naciju slovom,

a ne zakonom.

Pročitaj cijelu poeziju

Svjetlost se zrcali nad morem.

Bonaca.

Zalazak sunca u umirućem

Danu.

Tišina.

Nečujno nebo.

Uspavane duše.

 .

Noć.

U tišini Mjesec

Spava.

Sramežljivo svjetlucaju

Zvijezde.

Jedna tiho na zemlju pada.

Netko umoran od čežnje

Sanja.

Trepere ulične lampe,

Svjetlost obasjava grad.

Igraju se sjene breza,

Noć skriva ljubavni par.

               .

Čuju se uzdasi.

Magla prikriva ustreptali

Žar.

Koraci na trgu razbijaju

Tišinu,

Ljubi se sretan par.

Odškrinuta vrata haustora.

Ljube se dvije sjene.

Putuju zaljubljene misli,

Čuje se šapat čežnje.

          .

Kroz tišinu noći,

Putuje LJUBAV.

Pročitaj cijelu poeziju

Što ti znaš o meni?

Pogled skrećeš, vidjeti me nećeš

kao da se poznajemo iz neke

prljave priče

koju želiš zaobići, koja bi ti tebe

mogla stići

pa postaneš ovakav,

čovjek-sjena, bijednik na cesti

koji nema što jesti.

Što ti znaš o meni?

Sa gađenjem prezireš tu ispruženu ruku

na njoj vidiš samo crno ispod nokta,

prljavu kožu,

pa ubrzaš korak,

ruke još dublje gurneš

u svoj kaput iskrojen po modi,

ne želiš sa mnom dijeliti ni zrak

da ti ne naškodi.

Nema veze.

Prođi, ni prvi si, ni zadnji

koji ne želiš vidjeti takvog MENE!

Požuri u blještavilo,

u tu igru svjetla i sjene!

Kada grad utihne,

biti će i za mene,

u ostacima hrane i vina

svanut će mi tek tada,

slavit ću i ja

božićnu bajku grada.

Pročitaj cijelu poeziju