Grad je bio star, ali ne zbog godina — nego zbog tišina koje su se u njemu zadržavale.

U njemu su ljudi živjeli brzo, ali su uspomene hodale sporo.

Ana se vratila nakon deset godina.

Nitko je nije čekao.

Ali sve ju je prepoznalo.

Ulica kojom je nekada trčala bila je ista.

Prozor na kući još je gledao prema moru.

Čak je i klupa, na kojoj su sjedili, ostala na svom mjestu.

Samo njega nije bilo.

Sjedne.

Ruke joj dodirnu drvo koje je pamtilo više nego ona.

„Zašto se vraćamo?“ šapne.

Vjetar ne odgovori — ali donese miris prošlosti.

Sjeti se dana kad su rekli da će ostati zauvijek.

Zauvijek je trajalo kratko.

On je otišao prvi.

Ona kasnije.

Ali uspomena nije otišla nikada.

Ustane.

Grad nije bio isti — ali nije bio ni stran.

Jer neka mjesta ne pripadaju vremenu.

Ona pripadaju nama.

I dok je odlazila, shvatila je:

ne vraćamo se mjestima —

vraćamo se sebi.

Pročitaj cijelu poeziju

Gospodine, stojim pred Tobom ogoljene duše, umorna od lutanja;operi me svojom krvlju, Isuse
u ovoj tišini moje srce vapi: operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Moje su ruke prljave od zemaljske prašine i sitnih izdaja ljubavi;
pogledaj moju slabost i snagom svojega križa operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Ne tražim opravdanja, jer Ti poznaješ svaku moju misao prije nego nastane;
dok u suzama tražim Tvoje lice, operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Neka ta sveta rijeka poteče kroz pukotine moga bića i iscijeli stare rane;
da budem bjelja od snijega pod Tvojim pogledom, operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Kad nastupi mrak i neprijatelj podsjeti na moje padove, ja se sklanjam u Tebe;
svjesna da si Ti moj jedini zaklon, ponavljam: operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Želim hodati u svjetlosti, slobodna od okova koji me vuku k dnu;
dok Ti predajem svoju volju i cijeli svoj život, operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

https://drive.google.com/file/d/1QLfu7Z09WBqh6_yv9zEjVefS8sK29z9m/view?usp=sharing

Pročitaj cijelu poeziju

U srijedu, 25. ožujka 2026., u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Berlinu otvorena je izložba „Svjetlosne pisanice s otiskom baštine“ dr. art. Dijane Nazor Čorda iz Zagreba. Izložba je realizirana uz potporu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Berlinu i Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske. Veleposlanik Republike Hrvatske u Berlinu, Gordan Bakota, otvorio je izložbu te u svom obraćanju istaknuo povezanost hrvatske kulturne baštine i najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa, koji je duboko ukorijenjen u identitet hrvatskog naroda. Uzvanike je pozdravila diplomatkinja Marina Perković te predstavila umjetnički i pedagoški rad Nazor Čorde. O izložbi, njezinu nastanku i umjetničkim ciklusima govorila je autorica uz citate tekstova likovnih kritičarki i povjesničarki umjetnosti Branke Hlevnjak i Ivane Drožđek iz bogatog kataloga izložbe.

Izložba se može pogledati do 10. travnja 2026. u prostorijama veleposlanstva.

Pročitaj cijelu poeziju

Biti prokleto usamljen…

čini se prihvatljiv izbor,

nakon svih izgovorenih laži…

 .

Kao anonimni fantomi

žudnje evociraju u tijelima,

lemeći staze u kojima smo gorjeli..

htijenjem, biti među hrabrima,

među onima koji su se usudili

bezuvjetno voljeti.

 .

Ako sam pogled može ubiti..

zar ne čini se svakodnevno

masakr očima?

neznanje je drsko blaženstvo

na putu ka sreći,

jer rizik je postalo,

uzimati zdravo za gotovo,

proživljeno i prožeto u svijesti,

a biti u ljubavnoj romansi…

 .

Voljeti bezuvjetno..

da li je života vrijedno..?

 .

Iako će vizija postati iskrivljena,

zbog novih laži

i odraza novih mišljenja…

Da li će nam oči same zatreptati

u trenutku prave ljubavi?

I koliko će proći?

Godina… dvije… pet?

Kad se više ne može podnijeti

sve što bilo je…

i sve ono što još ima se…

a što smo tako jako željeli…

 .

I svi budući trenuci

u našim životima…

biti će, kao da su bačeni

u krater obaveza,

u kojem zahtjevi postaju nezasitni,

a svaki naš dah, isporuči se prema prašini

iz koje smo potekli…

 .

S neke moje percrpcije..

tražiti radost mi počinje s druge strane,

iščekujući raj u samoj smrti..

koja će me od ljubavi spasiti.

Pročitaj cijelu poeziju

Kad se vratio u rodno selo, Luka je shvatio da se promijenilo sve – osim puta.

Put je još uvijek vodio do kuće u kojoj je odrastao.

Na klupi pred kućom sjedila je njegova majka. Nije rekla ništa.

Samo je pomaknula torbu da sjedne pokraj nje.

                           .

U dvorištu je još uvijek rasla trešnja. Pod njom je kao dijete učio voziti bicikl.

Sada je pod njom učio stajati.

„Mislio sam da moram otići da bih živio“, rekao je.

„A morao sam se vratiti da bih razumio.“

                  .

Majka se nasmiješila.

„Čovjek ide daleko da bi shvatio gdje pripada.“

Luka je prvi put osjetio da se ne mora nikuda žuriti.

Put je završio tamo gdje je počeo.

Kod kuće.

Pročitaj cijelu poeziju