Nisi sama u svojoj borbi,

uz tebe sam, trebaš to znati,

da ti pomognem da ti se

izgubljeni sjaj u očima vrati.

                       .

S tobom ću dijeliti dobro i zlo,

biti tvoj oslonac kad god ti je to potrebno,

ako treba, i suzu ću s tobom pustiti,

ne moram ni riječ izustiti.

               .

Zagrliti ću te onako od srca,

da osjetiš svjetlost života,

da ti pružim nadu i da shvatiš,

da i za tebe postoji ona prava ljepota.

                         .

Ne želim ti davati lažna obećanja,

da bolje će biti jer možda i neće,

ali biti ću uz tebe kad ti najteže bude,

i ublažiti ti bol da te manje peče.

                       .

Srcem ću svojim dotaknuti tvoje,

da ti bar malo zacijelim rane,

i pokušati ću pogledom svojim,

utješiti tvoje oči uplakane.

                    .

Znam da te život mazio nije,

i da te često znala zatočiti tama,

ali tu sam sada ja uz tebe,

jer ne moraš kroz sve prolaziti sama.

.

Povjeri mi se, slobodno i bez straha,

sve što kažeš ostaje među nama,

olakšaj si dušu i jedno znaj,

bez obzira na sve, ti si uvijek dama!

Pročitaj cijelu poeziju

Ima jedna žena crna

ima jedna suknja plava

s pokretom ko u srna

s očima ko da spava.

            Jedna žena tek stvorena

            pa mu srce svo ozebe

            a ne sluti da je njena

            riječ nož što srce grebe.

Ima djevojka na balu

gle, dok glazba sneno svira

nije htjela da sandalu

izuje i dragog bira.

            Ostala je sjedit sama

            na zid lako naslonjena

dok su momci jer je dama

čuvali se oka njena.

A ono je nebom išlo

i tražilo lik viteza

sve dok tužno nije sišlo

da ga uhvatila jeza.

            Dugo joj je gledo ruke

            i proklinjo sudbu kletu

            što ga bacila na muke

            da zavoli gospu svetu.

Karneval je vrhom bio

svi su stali jurit ludo

i on je tad po nju htio

pa je molio za čudo.

                        I skupivši hrabrost krene

                        zidu gdje je ona bila

                        al umjesto lijepe žene

                        na kamenu osta svila.

On se saže i poljubi

strasno otaj rubac sveti

te skoči ko da ga hitne

njezin glas što snom proleti.

                        A taj dopro mu do uha

                        i predjela plačne duše

                        da mu kaže kako duha

                        njenog lik ga pomno sluša.

Ima jedna žena mila

koju pjesnik srcem drži

plava svila

u ludnici mozak prži.

Pročitaj cijelu poeziju

Ptice pod suncem

 velikim jaukom

Bez prestanka pjevaju

Skrivajući se od oblaka!

              .

…Slava Bogu na visini…

              .

S tužnom radošću što te je

Uskrsli Krist k sebi pozvao…

             .

… u vječni zagrljaj…

            .

U nebeske oaze, mira i ljubavi

Pročitaj cijelu poeziju

Nosi me more

U dubini svoje

Duše.

Nosi me more

U pjeni svojih

Vala.

Nosi me more,

Na pučinu i obalu

Morskog žala.

           .

Svojom slanošću

Opija moje tijelo.

Strujanjima miluje

Moju dušu.

Školjkama najljepše

Melodije pjeva i

Kad se lijeno

Valja, i kada se

Obalom razlijeva.

            .

More me nosi.

Priziva morske

Sirene,

Na harfi svira

Najljepše melodije

Mameći mene.

Nosi me more,

U plavoj zipki,

Ljuljuška na leđima

Morskog vala.

         .

Nosi me more.

Nestajem u blještavilu

Njegovog sna.

Grlim mu plavo

Lice i njedra,

I kad se s nebom

Spaja,

I kad ne vidiš mu

Kraja.

  .

Plovim,

Uranjam, izranjam,

Ljuljam se,

Širim  ruke,

Moru predajem

Svoje srce.

      .

I kad se prkosno

Razbija o stijene,

I kad je bonaca

Ljubi brodove,

Barke,

More je dio mene,

Ja mu dušu dajem.

    .

Nosi me more.

Pročitaj cijelu poeziju

Brojim do deset
pa počinjem da dišem
ovaj vazduh koji ima ukus sjevera
Uzimam olovku
i počinjem da pišem,
tek onako, da loše misli otjeram
I brojim dane,
brojim loše godine
što kače se za mene
ko’ limeno ordenje
Napolju je mećava,
a srce mi prokišnjava
Još se i sad prisjeća
jednog davnog proljeća
željo moja najveća
Jer tvoja bosa stopala
u oku su mi ostala
pa sad tamo snivaju
Kao neki tuđi san
teče život dan po dan
kao crno bijeli film
u kome i ja statiram
živim, a ne postojim
Jer tvoja bosa stopala
u oku su mi ostala
pa sad tamo snivaju
staru bol dozivaju
Još se srce prisjeća
jednog davnog proljeća
željo moja najveća

https://youtu.be/RXkOpKpqWrA?si=QbALfaXn2os9UUes

Pročitaj cijelu poeziju

Metastaze apneje-
ubijaju mi proljeće.

Prekid je komunikacije
onaj njihov vrli rezime.

Za iskovati propagande
– prvi su uz hipotermije.

Ali što onda, uopće preostaje
– kada oštroumnost zakaže?

Tek prešutne koherencije,
performans melodrame?!

Pročitaj cijelu poeziju