Katarina Zadrija “Marija Juračić “Roj”
U svojim počecima sam, od osobe od koje sam puno naučila, dobila savjet: “Pazite kako birate naslove! Sam naslov govori puno o djelu, ali i autoru.”.
Već sam naslov “Roj” kratak, a jezgrovit, golica maštu budućeg čitatelja. Naslov pripada kriminalističkom romanu čija je autorica književnica Marija Juračić. Razmišljala sam kako nasloviti ovaj osvrt na djelo. Čemu izmišljati naslove, ako sam roman ima tako bombastičan naslov? Roman je suvremeno djelo. Na prvu bi se moglo reći da je naziv odabran zbog kadrova koji se protežu kroz dobar dio romana, a to je pojava dronova iznad većih europskih aerodroma, zbog kojih su odgađani letovi, a njihovo je porijeklo nepoznato. Zapravo naziv, pa i ti kadrovi s dronovima imaju simboliku. Simboliziraju rojenje oko matice, kao u pčelinjim zajednicama. Za maticu znamo da postoji, ali ju nismo vidjeli. Vide ju rijetki. Ti susreti završavaju tragično po jednu ili drugu stranu. Sama kriminalistička radnja, otkrivanje ubojice, je zapravo okvir, u čijoj se jezgri krije urota, s mogućim dalekosežnim posljedicama. Međutim, autorica se ne zadržava samo na tome. Kroz razmišljanja protagonistice romana nam donosi, rekla bih hrabro, kako kritiku lokalne sredine, tako i cjelokupnog društva. Prelazi geografske granice, u nekim segmentima i vremenske. Ako očekujete otvarajući vrata u roman, a s obzirom na vrstu romana, holivudske kadrove, razočarat ćete se. Radnja romana se odvija, rekla bih onako kako to teče u realnom vremenu. Sve pomalo sjeda na svoje mjesto. Hoćemo li saznati tko spada u roj i tko je matica, postoji li ona zapravo, na čitatelju je da to otkrije sam. Roman je pitak, lak za čitanje, ali ga treba znati pročitati.
(više…)
Sonja Kokotović “Dan valova”
Razigrano more
širilo je zagrljaj
kotrljajući
uzdignute kristaliće plavetnih
kaplji.
,
U tili se čas
svo mnoštvo uokolo
uz glasan i zarazan smijeh
preobrazilo
u sretnu djecu
koja se opet mogu
igrati.
Spomenka Krebs “Samo mi”
Ja sam oluja u tebi.
Ne tražim pukotine, ja te razdirem.
Ja sam tvoj tjesnac, tvoja stiješnjenost.
Oduzimam ti dah i ostajem tu.
.
Moja tišina je bezdan.
Vrela noć što lomi tvoje valove.
Bila sam u lancima, sada gorim za tebe.
U tvojoj ruci se mrvim, kao kruh.
.
Ja sam tvoj štit i tvoja propast.
Pij me, dok ti tijelo ne zadrhti.
Da moj krik postane tvoja glad,
a tvoje cvijeće procvjeta na mojoj koži.
.
Tamo na obzoru, gdje postajemo jedno,
voda i nebo samo su drhtaj.
Bez zidova. Samo koža na koži.
Bez mira. Samo sol, znoj i vatra.
Rijad Arifović “Tišina”
Ponekad, kad probude se vode
i zamiriše bagrem bijeli
pronađem staze što do srca vode
pređem liniju što noć od svjetla dijeli
Tišina, tišina me ispraća
I krenem, tako, putem
kojim se rijetko ide
slijedim tragove do
grada sjećanja
na putokazu tvoje ime piše
Tišina, tišina me ispraća
Na dlanu nosim usnulu zvijezdu
skrivam je od čuvara vremena
začuđeno gledaju me ljudi
Tišina, tišina me ispraća
Petar Šitum “Cvijet”
Pod bijelim suncem osluškujem zrenje grana
U meni se budi nemir zrelih smokava
U krošnjama šušti zlatna težina plodova
Cvrčci mi pod kožom pletu mrežu od vrelog sitnog zlata
.
U plodu se skuplja toplina spora tamna
Sok se do granice šutnje zgušnjava
Iz ploda izlazi spora, gusta svjetlost
i cijedi se niz prste kao med što pamti vrućinu dana
.
Breskva Ti se pod prstima otvara,
na strani okrenutoj suncu dozrijeva
U kokosu Tvoga ljeta šumi zatvoreno more
i njiše slanu tišinu među vlaknima.
.
Dok Te gledam, u meni agava skuplja sunce u oštrici lista
i sok se u meni penje, gust i neobjašnjiv
tijelo se puni ljetom koje se ne da zaustaviti
.
Pod noćnim suncem što se u moru gasi
ležim kao pijesak udišući tamu borova.
U meni se more lomi o stijene tišine.
. . .
i svaka kap soli pamti oblik tvoga daha.
Oleandar se otvara u sjeni mojih usana,
gorak i bijel, kao ljiljan što se otvara u vlastitoj svjetlosti.
