Posvećeno Ljudevitu Gaju
.
Jagoda Sablić “Put kroz tišinu”
Svjetlost se zrcali nad morem.
Bonaca.
Zalazak sunca u umirućem
Danu.
Tišina.
Nečujno nebo.
Uspavane duše.
.
Noć.
U tišini Mjesec
Spava.
Sramežljivo svjetlucaju
Zvijezde.
Jedna tiho na zemlju pada.
Netko umoran od čežnje
Sanja.
Trepere ulične lampe,
Svjetlost obasjava grad.
Igraju se sjene breza,
Noć skriva ljubavni par.
.
Čuju se uzdasi.
Magla prikriva ustreptali
Žar.
Koraci na trgu razbijaju
Tišinu,
Ljubi se sretan par.
Odškrinuta vrata haustora.
Ljube se dvije sjene.
Putuju zaljubljene misli,
Čuje se šapat čežnje.
.
Kroz tišinu noći,
Putuje LJUBAV.
Sonja Kokotović “Božićna bajka grada”
Što ti znaš o meni?
Pogled skrećeš, vidjeti me nećeš
kao da se poznajemo iz neke
prljave priče
koju želiš zaobići, koja bi ti tebe
mogla stići
pa postaneš ovakav,
čovjek-sjena, bijednik na cesti
koji nema što jesti.
Što ti znaš o meni?
Sa gađenjem prezireš tu ispruženu ruku
na njoj vidiš samo crno ispod nokta,
prljavu kožu,
pa ubrzaš korak,
ruke još dublje gurneš
u svoj kaput iskrojen po modi,
ne želiš sa mnom dijeliti ni zrak
da ti ne naškodi.
Nema veze.
Prođi, ni prvi si, ni zadnji
koji ne želiš vidjeti takvog MENE!
Požuri u blještavilo,
u tu igru svjetla i sjene!
Kada grad utihne,
biti će i za mene,
u ostacima hrane i vina
svanut će mi tek tada,
slavit ću i ja
božićnu bajku grada.
Valentina Berić “Vjetar s Dinare”
Kome da kažem
kako me je umorila sjeta
pred očima u kojima se gasi svijeća
i tragično ostaje da živi nesposobnost
trenutka izazvanog željom trajanja.
.
Svaka je smrt prerana
a bol nepozvani gost
kad jesen prolije nedostajanje
i kad suncu zavežu zrake
pa hladnoća nastani krvne žile.
.
Svu noć zvijezde su padale
lomile prozore
da svijetlost zamre bez sna
dodir bez zagrljaja
kroz prste propušta kapi kiše.
.
Kad čovjek stigne sa mrakom
i probudi radost skrivenih puteva
snažna,ponekad svirepa istina
zamagli razum.
.
Emotivni rez ostavlja trag u kamenu
sa sjevera vjetar podiže huk
riječi gube smisao, a potrebne su snažne.
.
Bura otvara vrata koloseuma
neka se krivci kazne
utvrdi odgovornost
da rukom odškrine prozor
i ugasi tamu pred novo svitanje.
Rijad Arifović “Amputirana ljubav”
Nekad moderna djevojka
živi u slijepoj ulici
u koju rijetko navraća poštar
u kući od kamena
kao na slikama starih majstora
Njene pjesme
koje ispisuje na prozorskom staklu
kao glasovi mrtvih
putuju kroz vječnost
zavodeći ljude
Srce joj je teško
od samoće
koju je odabrala
misleći da se ništa ne događa slučajno
ali drugi to ne znaju
Ona šuti
Oni je ne pitaju
I tako
lutajući ulicama
ona skuplja odlutale misli
idući iz magle u maglu
Izbirljiva je
od hiljadu razgovora
učestvuje u jednom
i tiho napušta društvo
kao da u tijesnim cipelama
bježi od strahova
iz djetinjstva
Ponekad se čudi što starimo
zaklanjajući od kiše svoje sjećanje
na kasno proljetnje veče
koje je mirisalo na šeboj
i na jedan tajanstveni pogled
koji je preozbiljno shvatila
Godinama
ona čeka da telefon zazvoni
ali on šuti
ne zvoni ni kratko ni dugo
ni očajno ni muklo
Ali ona se ne žali
iz njene kuće ne čuje se
ni tuga ni laž
Čak i onda kad je zaboli
amputirana ljubav
odlazeći na počinak uz zvuke sa starog gramofona
ona šapuće
Čekaj, čekaj proljeće
Lorena Galeta “Podzemne vode”
Bezgranično užurbane metafore,
pretencioznošću (za)gospodare.
.
Had im se smije, vunu prede,
na kolovratu educirane zime.
.
Biser vjerodostojne elaboracije-
sveprisutan je nakit orijentacije.
.
Sluh mu prestravljenosti remete,
one neutanačene konsekvencije.
.
Ultimatume s lakoćom zapisuje-
opširno istražujući nove planove.
.
A tko cijeni kvalitetne pojedince,
utaborene na maligni teren igre?
.
Nije li i sam život, opće strukture
– proces iskorjenjivanja zablude?
