Ubrah ti dodire

u predvečerje

dok moje ruke

bile su more

        .

Otkrih spoznaju

zvjezdanijeg

kojeg utisnuh

šaptom

u ritmu vala

na usnama.

     .

Postadoh

život

u radosti

beskraja

Zašto danas svi šute

                   .

Njoj je lako.

          .

Izusti riječi koje

otjeraju ptice,

zatamne dan

koji se u nevjerici

ospe

sivilom oblaka i tišinom

na tuđim usnama.

          .

Sve šuplje posta.

              .

Mnoštvo izgovorenog

besmisla

ogrezlo u oholosti

odzvanja kao eho,

odnoseći želju za

ikakvim razgovorom.

          .

Odlazim bez riječi

ostavljajući da njena

usta

sama sebi zbore

svoju

čudorednost.

            .

Uvlačeći mirno dim cigarete

u čudu, čujem, glasno pita

-zašto danas svi šute?

Pročitaj cijelu poeziju

Uporne vrućine su bile signal za napuštanje uzavrelog Zagreba. Ove godine ću otići ranije, sve manje podnosim prenapučen grad i zadah rastopljenog asfalta. Vrijeme je za selidbu.

Uz polaganu vožnju konačno sam na cilju. Zaustavljam auto na ugibalištu i punim plućima udišem morski zrak. Dolazim pred svoju kamenu kućicu sa zelenim škurama da je pripremim za ljetovanje. Mjestašce je maleno, nema trgovinu, nema turiste. Ovo je oaza spokoja, skrivena ispod Velebita, pokraj čistog mora i nepomućene tišine.

Danas sam puno radila po kući, uređivala dvorište. Predvečerje, sjedim i gledam more. Opuštena sam, uživam. U pozadini tiha muzika s radija.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Još vidim tvoj lik, u rumeno praskozorje,
još čujem tvoje riječi u dubini duše:
“Ugasit će se i posljednje iskrice plamena usamljenog skitnice,
uz polupraznu čašu u drhtavoj ruci.
Završena je pjesma-balada očajnika!”
Pogled ti se gubi u dimu cigarete.
Hvatam posljednje niti nade u neko smisleno, bolje sutra
koje dolazi sa novim svitanjima, izranja iz tmine, jala svakidašnjeg i tereta noći.
Zima je tu…
Vjetrovi su donijeli hladnoću, zaledili srce koje traži
toplinu,
čezne za tobom.
Što želim?
Poletjeti sa vjetrom ne mogu,
a niti zagrliti te u javi.
Duša mi putuje beskrajem, tražeći smisao-sidro postojano u brodolomu ,
tražeći tebe.
Udišem duboko…
Nedostaju mi oni atomi kisika koje smo dijelili između poljubaca.
Noć uzdiše, samotna, tiha…
Hoćeš li me prizvati sa mjesečinom?
Hoćeš li me prepoznati u mraku?
Hoćeš li pružiti ruku djevojčici u ženi koja je ostala sama na raskrižju
života?
Znaš da rane krvare, još zarasle nisu…
Još boli zvuk koraka na
odlasku i okrenuta leđa .
Bole i sve one pahulje u sjećanju
zaleđene sa vrelim suzama.
Danas se opet prepuštam vjetru, neka mi mrsi kosu, miluje mi obraze.
Danas je vjetar začuđujuće topao, grli me nježno, toplo…
Grli me kao nekada tvoje ruke i klizi mi po leđima.
Ludim li?
Čujem te kako s vjetrom pjevaš našu pjesmu, umirujući me, tješeći me tihom melodijom.
Ne znam!
Posvuda odjekuju stihovi nedovršene balade.
Ni pero, se još nije osušilo, umočeno u tintarnicu moje duše, još čeka trenutak da se srce odledi, da versi poteku.
Čežnja cvate, žeđajući za kapima sreće, okrećući se prema novim jutrima.
I opet noć, dan prekriva.
Usamljena ptica, polomljenih krila, poletjeti ne može, ostaje zarobljena u prošlosti, u pjesmi pjesnika skitnice.
Ti znaš da je moj jarbol polomljen
onoga dana kada su otišao.
Ti znaš da su moja jedra razderan od vjetrova tuge.
Barka moja oplakuje samoću, jer ni morem mi više nije bilo bez tebe.
Ponekada pomilujem hladne valove, dopustim im da me zagrli poput tebe i vratim te tada, ukradem te nebu, pa makar i u mislima, da budeš sa mnom.

SUZANA MARIĆ

Pročitaj cijelu poeziju

Tekst i crtež: Marija Juračić

.

Ostala sam na tom svijetu sama

nigdje sunca, šarenih leptira

oko mene posvuda je tama

samo tiho još gitara svira.

                  .

Čujem zvuke, u dušu ih spremam

sve su tiši, nestaju u mraku

nikog svoga ja sad više nemam

idem i ja u tu grobnu raku.

                  .

Živjeti će na tom svijetu klinci

voljeti se mangup i princeza

sve se opet ponoviti sprema

drugi glumci, a ista je tema.

Pročitaj cijelu poeziju

https://www.enheduana.com/post/konkurs-za-zbornik-prica-knjizevne-fantastike-iza-uma-6?fbclid=IwY2xjawN9LJFleHRuA2FlbQIxMQBicmlkETBpek1qdkRUT1RXeVdhVno0c3J0YwZhcHBfaWQQ

Pročitaj cijelu poeziju

Nema više onih ulica po kojima su koraci pjevali

Ostale su samo sjene,

i trag cipela u prašini što ne zna kuda ide

                    .

Na klupi kraj rijeke sjedi vrijeme — umorno,

naslanja se na vlastiti dah

Slušam ga kako šušti među lišćem,

kao starac koji priča priču

koju nitko više ne pamti do kraja

                           .

U vodi — moj odraz, razlomljen

Kao da se i ja dijelim između jučer i danas,

između onoga što sam bio

i onoga što sam morala postati da preživim

Tišina je gusta, ima okus metala i rose.

Pijem je polako,

kao vino koje grije samo pola srca

                     .

U meni se smjenjuju godišnja doba,

bez reda, bez pitanja.

Ponekad prođe ljeto kroz mene —

tvoje ime nosi na jeziku vjetra

                  .

Ponekad naleti jesen,

odnese sve što se nije imalo hrabrosti oprostiti

Noć me gleda kao žena koja sve zna,

ali ništa ne govori

               .

Znam taj pogled — to je pogled oprosta,

onaj koji dolazi kad više nije važno tko je kriv

Mjesec nad vodom — tanak,

kao rez na staklu stvarnosti

               .

Sve je toliko krhko da se bojim disati

Ipak, dišem

Jer čak i tuga zna biti živa kad je voliš pravilno

                           .

Ako me ikad potražiš,

naći ćeš me u zlatnom odsjaju,

u miru između dana i noći,

u dahu što prolazi kroz stabla i valove

                     .

Duša progovara svjetlom sada,

bez straha, bez bola, bez pitanja.

I sve što je nekada bilo teško,

postaje mir,

poput rijeke koja više ne nosi kamenje,

nego svjetlost

        .

I znam:

sve što smo izgubili,

sve što smo čekali,

svaka prazna čaša,

svaka izgubljena sjena —

sada sjaji kroz nas,

tiho,

nevidljivo,

ali stvarno

Pročitaj cijelu poeziju