Još vidim tvoj lik, u rumeno praskozorje,
još čujem tvoje riječi u dubini duše:
“Ugasit će se i posljednje iskrice plamena usamljenog skitnice,
uz polupraznu čašu u drhtavoj ruci.
Završena je pjesma-balada očajnika!”
Pogled ti se gubi u dimu cigarete.
Hvatam posljednje niti nade u neko smisleno, bolje sutra
koje dolazi sa novim svitanjima, izranja iz tmine, jala svakidašnjeg i tereta noći.
Zima je tu…
Vjetrovi su donijeli hladnoću, zaledili srce koje traži
toplinu,
čezne za tobom.
Što želim?
Poletjeti sa vjetrom ne mogu,
a niti zagrliti te u javi.
Duša mi putuje beskrajem, tražeći smisao-sidro postojano u brodolomu ,
tražeći tebe.
Udišem duboko…
Nedostaju mi oni atomi kisika koje smo dijelili između poljubaca.
Noć uzdiše, samotna, tiha…
Hoćeš li me prizvati sa mjesečinom?
Hoćeš li me prepoznati u mraku?
Hoćeš li pružiti ruku djevojčici u ženi koja je ostala sama na raskrižju
života?
Znaš da rane krvare, još zarasle nisu…
Još boli zvuk koraka na
odlasku i okrenuta leđa .
Bole i sve one pahulje u sjećanju
zaleđene sa vrelim suzama.
Danas se opet prepuštam vjetru, neka mi mrsi kosu, miluje mi obraze.
Danas je vjetar začuđujuće topao, grli me nježno, toplo…
Grli me kao nekada tvoje ruke i klizi mi po leđima.
Ludim li?
Čujem te kako s vjetrom pjevaš našu pjesmu, umirujući me, tješeći me tihom melodijom.
Ne znam!
Posvuda odjekuju stihovi nedovršene balade.
Ni pero, se još nije osušilo, umočeno u tintarnicu moje duše, još čeka trenutak da se srce odledi, da versi poteku.
Čežnja cvate, žeđajući za kapima sreće, okrećući se prema novim jutrima.
I opet noć, dan prekriva.
Usamljena ptica, polomljenih krila, poletjeti ne može, ostaje zarobljena u prošlosti, u pjesmi pjesnika skitnice.
Ti znaš da je moj jarbol polomljen
onoga dana kada su otišao.
Ti znaš da su moja jedra razderan od vjetrova tuge.
Barka moja oplakuje samoću, jer ni morem mi više nije bilo bez tebe.
Ponekada pomilujem hladne valove, dopustim im da me zagrli poput tebe i vratim te tada, ukradem te nebu, pa makar i u mislima, da budeš sa mnom.

SUZANA MARIĆ

Pročitaj cijelu poeziju

Tekst i crtež: Marija Juračić

.

Ostala sam na tom svijetu sama

nigdje sunca, šarenih leptira

oko mene posvuda je tama

samo tiho još gitara svira.

                  .

Čujem zvuke, u dušu ih spremam

sve su tiši, nestaju u mraku

nikog svoga ja sad više nemam

idem i ja u tu grobnu raku.

                  .

Živjeti će na tom svijetu klinci

voljeti se mangup i princeza

sve se opet ponoviti sprema

drugi glumci, a ista je tema.

Pročitaj cijelu poeziju

https://www.enheduana.com/post/konkurs-za-zbornik-prica-knjizevne-fantastike-iza-uma-6?fbclid=IwY2xjawN9LJFleHRuA2FlbQIxMQBicmlkETBpek1qdkRUT1RXeVdhVno0c3J0YwZhcHBfaWQQ

Pročitaj cijelu poeziju

Nema više onih ulica po kojima su koraci pjevali

Ostale su samo sjene,

i trag cipela u prašini što ne zna kuda ide

                    .

Na klupi kraj rijeke sjedi vrijeme — umorno,

naslanja se na vlastiti dah

Slušam ga kako šušti među lišćem,

kao starac koji priča priču

koju nitko više ne pamti do kraja

                           .

U vodi — moj odraz, razlomljen

Kao da se i ja dijelim između jučer i danas,

između onoga što sam bio

i onoga što sam morala postati da preživim

Tišina je gusta, ima okus metala i rose.

Pijem je polako,

kao vino koje grije samo pola srca

                     .

U meni se smjenjuju godišnja doba,

bez reda, bez pitanja.

Ponekad prođe ljeto kroz mene —

tvoje ime nosi na jeziku vjetra

                  .

Ponekad naleti jesen,

odnese sve što se nije imalo hrabrosti oprostiti

Noć me gleda kao žena koja sve zna,

ali ništa ne govori

               .

Znam taj pogled — to je pogled oprosta,

onaj koji dolazi kad više nije važno tko je kriv

Mjesec nad vodom — tanak,

kao rez na staklu stvarnosti

               .

Sve je toliko krhko da se bojim disati

Ipak, dišem

Jer čak i tuga zna biti živa kad je voliš pravilno

                           .

Ako me ikad potražiš,

naći ćeš me u zlatnom odsjaju,

u miru između dana i noći,

u dahu što prolazi kroz stabla i valove

                     .

Duša progovara svjetlom sada,

bez straha, bez bola, bez pitanja.

I sve što je nekada bilo teško,

postaje mir,

poput rijeke koja više ne nosi kamenje,

nego svjetlost

        .

I znam:

sve što smo izgubili,

sve što smo čekali,

svaka prazna čaša,

svaka izgubljena sjena —

sada sjaji kroz nas,

tiho,

nevidljivo,

ali stvarno

Pročitaj cijelu poeziju

Dani sviću,

dani se dane,

dani smrkavaju,

rađaju, crkavaju…

            .

Dani se sunčaju,

mrznu, snježe,

zlate, dozrijevaju,

pupoljku pjevaju…

         .

Dani trče,

puze k’o puži,

od sna su kraći,

od more duži…

.

Dani su slatki,

k’o suza slani,

k’o chili ljuti,

gorki su dani…

           .

Dani nas stižu,

dani nam dolaze,

k’o niska nižu,

k’o život prolaze…

Pročitaj cijelu poeziju

TEKST I CRTEŽ: MARIJA JURAČIĆ

PREPJEV: JOSIP ERGOVIĆ

                      .

You drove a nail into my cross
led them towards my gloomy fosse
let black crows and hyenas free
take all what death has left of me.
.

You carry both flowers and candles in hands
leading them profanly and yet so divine
an empty pair of dry eyes like a thirsty sands
sees everything clearly and yet is so blind.
.

You threw the first earth lump on a brave heart that burns
for an occult feast, delicacy for worms.

Pročitaj cijelu poeziju