Ankica Biskupović “Prošlost ne odlazi”
Čovjek često vjeruje da je prošlost ono što je završilo, premda je ona katkad samo ono što je prestalo govoriti.
Možemo promijeniti kuću, grad, prijatelje i zanimanje, posijedjeti, dobiti bore i uvjeriti se da smo postali netko drugi. Ipak, ono što nismo razriješili ne stari zajedno s nama: nepravda može u čovjeku ostati mlada četrdeset godina, neizgovorena riječ nadživjeti onoga komu je bila namijenjena, a jedno „vratit ću se” postati teže od cijeloga putovanja.
U tome je velika književna snaga malih sudbina. Njima nije potrebna spektakularna tragedija; dovoljan je ključ koji više ne otvara vrata, neposlano pismo, prazna stolica, žena koja je prestala čekati ili čovjek koji se vratio nekoliko desetljeća prekasno. Predmeti tada prestaju biti tek stvari i postaju svjedoci.
Kamen pamti korak, kuća glas, more odlazak, a stara maslina čovjeka kakav je bio prije nego što je naučio skrivati bol. Draženovićevoj realističnoj osjetljivosti prirodno se približava Nazorova snažna povezanost čovjeka sa zemljom i prirodom: kamen nije tek krajolik, nego trajanje; stablo nije ukras, nego korijen; more nije razglednica, nego granica između odlaska i povratka.
Nad svime pritom lebdi gotovo desankinska nježnost prema onomu tko je pogriješio, a ipak nije prestao biti čovjek.
Spomenka Krebs ” Moje ime je Eva”
Crtež: Marija Juračić
.
Reci,
zašto tvoja tišina
odgovara na svaki moj krik?
U ovom trenu nemam riječi,
tek zagrizoh onu jabuku –
znaš ti dobro koju.
ON je stvorio nas, žene,
još davno, od tvog rebra.
Sigurno je boljelo…
Ali ti i dalje uporno šutiš
dok ja vrištim.
Šutiš, jer se bojiš istine u mome glasu,
šutiš, jer tvoja rebra više nemaju štit.
Ja sam prohodala kroz tvoj mrak,
i dok ti skrivaš oči od grijeha,
moje ime je Eva –
i ja više ne molim za tvoj odgovor.
Mile Lisica “Ruke”
Ujedaju me tvoji prsti
Ljubi me proleće u olucima noći
Sa jutarnje trave ustaju zvezde
Neke je ljubav zauvek pretvorila u rosu
.
Znam da si srećna
Kažu da prsti nemaju sećanja
Znam da se nešto dešava u kosmosu
Zbog čega sam i ja divlje srećan
.
Nikad ti neću reći volim te
Mada ti znaš da najviše je ljubavi tamo
Gde je najmanje buke
.
Nikada ti neću reći koliko te volim
Nema te reči
.
To mogu samo da ti pokažu ruke
Samo moje ruke
Željko Perović “Mir i tišina”
I
Iscrpljen od misli i kratkih koraka,
Sa vidom koji se od svjetla oprašta,
Posrćem i tražim put do parka,
Da razbijene grudi odmorim,
I odbjeglu snagu ponovo vratim.
II
Dok jesen zubatom vjetrinom,
Šiba mi lice, pa kukavna sudi,
Teškom koraku i starosti mojoj,
A godine k’o suho lišće sapliće.
III
U meni od tuge i rana sve zamrlo,
Hladnoća okovala iznemoglo tijelo.
A pogled k’o da hitre noge ima,
Od susreta u stranu bježi
Da me niko ne prepozna i ne tješi.
IV
Nekada sam, baš s ovoga mjesta,
Krišom u bijele kose gledao,
I šešire što do pola čela tonu,
Dok bradom i rukama štap čuvaju.
V
Evo, i vrijeme je promijenilo boje,
Na granama lišće požutjelo,
Kao slike iz prašnjave ladice stare.
Možda se jutros nebo nije umilo,
Ili su krive ove naočari suzne?
VI
Dok jesen zubatom vjetrinom,
Šiba mi lice, pa kukavna sudi,
Teškom koraku i starosti mojoj,
A godine k’o suho lišće sapliće.
VII
O, pamtilo moje, pusto i očajno,
Da li sam vrata zaključao?
Ili se vjetrina u sobu uselila,
Mir i tišinu s ognjišta protjerala.
VIII
Ma neka su vrata ostala otvorena,
Sad nemoćne noge presudu pišu.
Ma neka vjetrina uspomene miješa,
Sad sjenka i odjek mirno uzdišu.
IX
Dok jesen zubatom vjetrinom,
Šiba mi lice, pa kukavna sudi,
Teškom koraku i starosti mojoj,
A godine k’o suho lišće sapliće.
Ankica Biskupović “Kamen, kruh i svjetlo”
Ivana Brlić-Mažuranić pokazala je koliko simboličke dubine može ponijeti običan svijet kada priroda, dom, ognjište i put postanu više od prostora. U takvu čitanju i najmanja stvar poprima gotovo mitsko značenje.
Kruh tada više nije samo hrana, nego znači: čekam te. Svjetlo na prozoru govori: još imaš kamo doći, a ključ poručuje: još pripadaš.
A ugašeno svjetlo možda je najkraća priča o kraju jedne nade.
Zato velika književnost ne mora govoriti samo o velikim događajima. Katkad cijela povijest jednoga čovjeka stane u prizor starca pred vratima koja njegov ključ više ne otvara. Tada čitatelj shvaća da ne čita samo o njemu nego i o sebi, jer svatko nosi neki svoj ključ.
