Srce mi udara  svoje udare,

tvoreć’ osvježavajuću poplavu,

dok ruke duše besmrtne

s tijela mi sapiru krv i prašinu,

i s usta brišu nakupljenu pjenu,

da iz glatkog alabastra

stave pomasti dragocjene.

 .

Očima sjajnim poput stakla

mladost mi sjala frigijska,

sjajnija od svih melodijskih boja,

dok bdio sam u ljepoti životnih naboja,

a pogled neovlašteno kružio

otimajući se od lijepih očiju.

 .

Jer suzama će one platiti

za svu ljubav i svu ljepotu,

kad ne bude mi više se čulo daha

I tišina zavladala, kao noć noću.

Kad krv se zgusne u mom licu,

gaseći žeđ presušenim potocima,

što tekli su nekada mojim udovima..

gustim mrakom obasjani, u dušu tinjalicu.

 .

Ushićen biti ću zadnjim uzdasima.

Oslijepit će sve, ali ne i moj dizajn,

pa i da me nebesa unište,

da svjetlost mi otmu za vječni san,

ja bih tražio tvoje poruke

držeći se za nit njihovu smrtonosnu.

I osamljen po nitima dušu prolio…

I svaku stihom blagoslovio.

 .

Iz sata u sat, grlo zrači i

proročanskom snagom um osvjetljava.

Krunim vidioce budućih mi dana,

dok lebdim desno, lijevo, uzduž

nebeskog neba,

upijam dane što brzo prolaze

bezvremene jedine istine,

da krila su mi posve ugažena

potvrđujući svoje zavjete,

jer čast je bila, jedina moja,

gledati tebe svojim očima.

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

https://drive.google.com/file/d/1duazAog2yf3LkirjmHKp8eTmwy0dzLyl/view?usp=sharing

Pročitaj cijelu poeziju

 Di ide bracera

Tote mora ići

I kaić

A ići će

Dok ima drva

U gori

I dok ima

Starih kalafato I maranguno

I ki znaju raditi

Sa štuko i stupo

I potrti Braceri

I kaiću

Ku glavu

I ki madir

Oli kovidur i opase

I ki mankul

Tako je to

U kraju

Di su vrulje

Puntini

Pličaci

Vale

Pulentade

Bure

Juga

I idrenja po maštraladi

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Egon je stigao kasno uvečer. Donio je hrpu namirnica i strpao ih u Ikin hladnjak. Bio je umoran od puta i ukočen od sjedenja na podu pretrpanog münchenskog aerodroma. Let mu je bio otkazan zbog pojave misterioznih dronova koji su dolazili niotkuda i nadlijetali aerodrom. Zrakoplovi koji su trebali sletjeti u München, odmah su preusmjereni u druge zračne luke, a 17 polaznih letova s münchenskog aerodroma odmah je otkazano. Tako je na tisuće putnika ostalo čekati. Raspoloživa sjedeća mjesta odmah su bila zauzeta i Egon je imao sreću da se spustio na pod uza zid pa se barem imao na što nasloniti. Pokušao je Iki poslati poruku, ali mu to nije uspijevalo. Kada se, konačno, nakon dugih sati čekanja i neudobnog leta – jer se jedna pozamašna gospođa nasadila stražnjicom i na njegovo sjedalo – domogao Zagreba i svog automobila, javio je Iki da dolazi.
.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju