Zaboravio sam riječi

kojima sam ti se udvarao,

u starom parku,

mjestu našeg prvog susreta,

praćen ravnodušnim očajem neke stare kiše

I sva obećanja koja sam dao,

iz čiste sentimentalnosti,

ostala su ispisana,

na vlažnim baroknim zidovima

tvoje sobe, s pogledom na

obale neke davne jeseni

Ima stvari koje nikad nećemo razumjeti

i bićemo iznenađeni, kad se dese,

kao ova druga mladost,

koja, između dvije tuge,

donosi mirise juga i jednog izgubljenog svijeta

Dugo se nisam brinuo za tebe,

i za to nemam opravdanja,

mada su me pratile, kao ciganske čerge,

slike sretnih sjećanja

Da li smo mi drugačije voljeli

zatvarajući u bijela pisma

svoje priče i svoje čežnje

nalik na cvjetove

Svejedno, ne mogu ti reći

„šta je tuga“

i nemoj da te ova pjesma zaplaši

Jer, umjesto da objašnjavam stvari

ponovo otvaram, teška vrata

svoga srca koje drhti kao list gorske breze

i pali se lako kao stari papir

na kome piše tvoje ime

Pročitaj cijelu poeziju

U vrtu crnila,
palim bunilo.

Bijeg od sebe,
izgleda tužno.

Pukotine po
koži lica, ne
djeluju bolno.

Ružarij krvari,
posve hladno.

Ovo trnje bode,
ostavlja misao.

Tko će spasiti
okrznuti ugao?

Performans
asertivnosti
zvuči realno.

Ne želim
pogledati
otvoreno.

Djelujem kroz
htijenje trajno.

Sklapam oči
-iznemoglo.

Sanjareći-
devijantno.

Mirujem
lucidno..

Nedoumice –
pronicljivosti
dodiruju nebo.

Ne lebdim
periferno..

Nego opet-
(ne)svjesno.

Zamirem
obijesno.

I svemoguće;
nepopravljivo.

Pročitaj cijelu poeziju

Moram biti snažan kao gvožđe

dok pomažem djedu brati grožđe

                    .

u malom vrtu mi posegne ruka

za prvom granom gdje zri jabuka

                     .

trešnja može biti zvana trišnja

ali vešnja nije slatka višnja

                      .

znatiželju ispunjavam mušku

kad zagrizem sočnu, žutu krušku

                     .

na mirise juga nisam imun

volim gorčinu što krije limun

                  .

ruku na srce, volim komarču

na kraju se mašim za naranču

                     .

nemoj piti čašu crna vina

bolje sok od malih mandarina

                     .

breskva je rodbina nektarmini

kupina uz put sestra malini

      .

ljeti pljucam špice lubenice

da sam prostak reci mi u lice

                      .

izgovor riječi nije krivi

kad posegnem za dlakavi kiwi

                        .

može te otrovati luda gljiva

ali dobra je baš svaka šljiva

                        .

a od svih vitamina sam gibak

kada pojedem po jedan šipak

                    .

kažu mendula, badem, ja bajam

koštuničavo voće uzgajam

                     .

skoro ostanem bez daha

dok se gušim od slasna oraha

                       .

kad se vraćam s otoka Brača

ne zaboravim ubrat’ rogača

                    .

nakon ljetne kiše posred lokve

perem prste od medene smokve

   .

i svašta se još čovjeku hoće

al’ ne kušaj zabranjeno voće

Pročitaj cijelu poeziju

Sto puta u životu klonula sam i pala,
ali nikada nisam dušu vragu dala,
borila sam se do posljednjeg daha,
unatoč velikoj dozi straha.

                 .
Puno puta slomljena sam bila,
ali živjeti nisam zaboravila,
dok su me valovi života gurali na dno,
uspjela sam isplivati na sigurno.

                   .
Osjetila sam kako mi srce gori od rana,
doživjela nebrojeno puno teških dana,
u duši čuvam opekotine, to život dobro zna,
koliko me je vatra njegovih izazova do sad opekla.

                              .
Ali ne dam se. Da odustanem, nisam takva vrsta žene,
odustajanje, ma nije to opcija za mene,
makar život pokušali istisnuti iz duše moje,
ne dam da mi tuđinci život zlobom kroje.

                           .
To sam samo ja, mala mrvica ovog svijeta,
koja ponekad nekome na putu smeta,
ali ne živim za druge, da po meni gaze,
živim za sebe i pobjeđujem poraze!

Pročitaj cijelu poeziju

Nisam ugasio svoje

Stare godine i lica, a opet

Dječak

Ugašena svjetla su

Mračni putevi

            .

Ova zemlja je nečiji papir, a mi

Slova po njemu

Jedno je pojelo prvog, a drugo

Rastvorilo drugog

Ostavili su dijete koje ne zna čije je.

                  .

Ideologija kao ubica ideje.

Pročitaj cijelu poeziju

Charles Bukowski II.

.

Veliki pjesnik Horacije (65. – 8. pr. Kr.) bio je taj koji je primijetio da – “Nijedna pjesma ne može zadovoljiti puk niti dugo živjeti u njemu ako je napišu vodopije.”

                                                                    .

Henry Charles Bukowski Junior (Andernach, Njemačka 16. kolovoza 1920. – San Pedro, 9. ožujka 1994.USA), poštar i američki književnik njemačkih korijena, (kao i sadašnji američki vlasnik Bijele kuće, kraće nazvan – Narcis  Bič Božji) jedan je od predstavnika plimnog, kažu drugog, a možda i sedmog vala beat generacije. (Valovi se kreću u setovima, a ‘sedmi val’ – veći val u sredini seta – često dolazi najdalje uz plažu. Da se to uvijek događa na sedmom valu je mit, ali ponekad se dogodi!) Buk ili kraće Buk(v)owski naturalizirani je američki skriboman, bio je priznati i  poznati konzument svega i diler svačega.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju