Biti prokleto usamljen…

čini se prihvatljiv izbor,

nakon svih izgovorenih laži…

 .

Kao anonimni fantomi

žudnje evociraju u tijelima,

lemeći staze u kojima smo gorjeli..

htijenjem, biti među hrabrima,

među onima koji su se usudili

bezuvjetno voljeti.

 .

Ako sam pogled može ubiti..

zar ne čini se svakodnevno

masakr očima?

neznanje je drsko blaženstvo

na putu ka sreći,

jer rizik je postalo,

uzimati zdravo za gotovo,

proživljeno i prožeto u svijesti,

a biti u ljubavnoj romansi…

 .

Voljeti bezuvjetno..

da li je života vrijedno..?

 .

Iako će vizija postati iskrivljena,

zbog novih laži

i odraza novih mišljenja…

Da li će nam oči same zatreptati

u trenutku prave ljubavi?

I koliko će proći?

Godina… dvije… pet?

Kad se više ne može podnijeti

sve što bilo je…

i sve ono što još ima se…

a što smo tako jako željeli…

 .

I svi budući trenuci

u našim životima…

biti će, kao da su bačeni

u krater obaveza,

u kojem zahtjevi postaju nezasitni,

a svaki naš dah, isporuči se prema prašini

iz koje smo potekli…

 .

S neke moje percrpcije..

tražiti radost mi počinje s druge strane,

iščekujući raj u samoj smrti..

koja će me od ljubavi spasiti.

Pročitaj cijelu poeziju

Kad se vratio u rodno selo, Luka je shvatio da se promijenilo sve – osim puta.

Put je još uvijek vodio do kuće u kojoj je odrastao.

Na klupi pred kućom sjedila je njegova majka. Nije rekla ništa.

Samo je pomaknula torbu da sjedne pokraj nje.

                           .

U dvorištu je još uvijek rasla trešnja. Pod njom je kao dijete učio voziti bicikl.

Sada je pod njom učio stajati.

„Mislio sam da moram otići da bih živio“, rekao je.

„A morao sam se vratiti da bih razumio.“

                  .

Majka se nasmiješila.

„Čovjek ide daleko da bi shvatio gdje pripada.“

Luka je prvi put osjetio da se ne mora nikuda žuriti.

Put je završio tamo gdje je počeo.

Kod kuće.

Pročitaj cijelu poeziju

Poljubio sam proljeće,

Pročitaj cijelu poeziju

Da li znaš

da je žena radost svijeta

u njoj, uvijek oči znatiželjnog djeteta!

Ona je vedrina dana, sva godišnja doba, sunce i kiše,

ljepota svijeta na ženu miriše

      .

Da li znaš

da u ženi nastanjen je svemir?

Ako pružaš iskrenu ljubav, pružit će ti mir

zvijezde oka što sjaje, njene ruke, darivat će ti zagrljaje.

Drhtave dodire njene, putene, snene

zaboraviti nikada nećeš moći

jer njeni poljupci, carstvo su njene svemoći!

Skriveni, čekaju da ih budiš

riječju što ječi,

srce žene, ljubavlju ogoljeno,

samo želi da bude voljeno.

  ,

Da li znaš

da u ženi stanuje more?

Sve tuge žene stvaraju u tu vodu

što ispire oko njeno, od žalosti potamnjeno.

Zbog te tuge, ako je stvaraš, možda ne znaš,

Nebo utkat će u te nemir

zatvoriti  zvijezda svemir!

Ako i to, mora da se desi,

osamljena i nevoljena

iz tog boja, žena izaći će, opet, svoja!

Vidati sama svoje rane,

krišom obrisati suze i otići bez krika,

bez drame,

oslonjena

sama

na svoje rame.

Pročitaj cijelu poeziju

Zalazak sunca
U smiraju dana si
Sumrak u meni

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju