Da li ste vidjeli ovu ženu?
Suzana Marić “Samoća”
Samoća je tišina u noći,
glas koji šapće u praznom prostoru,
sjena koja prati svaki korak
i odjekuje u praznini.
.
Samoća je prazna stolica
u kutu sobe gdje nitko ne sjedi,
pogled kroz prozor u daljinu
očekujući siluetu na obzoru.
.
Samoća je zvuk koji nestaje
u vjetru koji puše kroz pusto polje,
osjećaj da si sam na svijetu
i da te nitko ne čuje.
Samoća je…
pustinjski cvijet koji cvjeta u noći
i nestaje s prvim zrakama sunca.
.
Samoća je trag u pijesku
kojeg valovi brišu, odnose u dubine,
šapat u oluji
koji nitko ne sluša.
.
Samoća je sjećanje na ono
što nikad nije bilo
i nada u ono
što možda nikad neće biti.
.
Suzana Marić
Jagoda Sablić “Rasulo se”
Rasula se kosa na jastuku
Naših snova.
Rasula se rosa na poljima
Crvenih makova.
Rasuli se snovi u rapsodiji
Života.
Rasule se sjajne zvijezde
U noći iščekivanja.
.
Rasule se latice ruža
Ljubavne poezije.
Rasulo se cvijeće na
Stazama naše sreće.
Rasule se naše misli u
Svemiru postojanja.
Rasule se naše čežnje
U životu opstojanja.
.
Rasule se naše riječi.
U prolaznosti života.
Rasula se naša nježnost
U prolaznosti dana.
Rasulo se sjeme žitnih
Polja.
Rasulo se sve,
Samo naša ljubav NE.
.
Rasulo se.
Ankica Biskupović “Elegija I.”
O, noći tiha, spusti svoje sjene
na put gdje hodi uspomena moja;
u njemu čuvam lik voljena, svoja—
ali svijet ga skriva maglom uspomene
.
K’o val što tiho dotiče obale,
u meni duša njegovo ime zove;
no vrijeme, vječno, lomi krhke snove,
i srce strepi pod tugom nedogledne
.
Ah, da mi barem vjetar glas mu vrati,
il’ sjena prođe k’o blagi znak života—
da znam da negdje još me može shvatit,
da nijema tuga nije sve što pluta.
.
Jer ljubav, kad se jednom dušom vrati,
ostaje vječno — makar svijet je ote
Danijela Ćuk “Žene, dame, lavice”
Upoznala sam žene, dame,lavice,
osmijeh nose ponosno poput kraljice,
iako se s teškim izazovima bore,
plamenom života u svakom trenutku gore.
.
Ne daju na sebe, iako ih život ne mazi,
iako ih i ljudsko biće neumoljivo gazi,
ostaju od svega jače,
i žive na najjače.
.
To su žene za sva vremena,
svaka od njih je posebna i pažnje vrijedna,
ovaj svijet krase svojom ljepotom,
iako se bore sa životom.
.
Upoznala sam njihovu snagu,
njihova duša nalik je blagu,
jer tako dragocjeno vrijedi,
ljepota koja nikada ne izblijedi.
.
Žene koje mogu sve,
za koje ne postoji nemoguće, ne,
svaka od njih kroz bolne trenutke prolazi,
ali ni za jednu ne postoje porazi.
.
Žene kraljice,
zauvijek lavice,
za vas sam uvijek tu kad treba,
jer vi ste sunce koje grije s neba!
Marija Juračić “Algoritam”
Ja sam algoritam. Ne znam kada sam nastala i ne znam kako izgledam. Moje postavke su tako precizno izvedene da uvijek u određenom vremenu dovedu do rezultata. Živim u mnogim kompjutorima istovremeno. Nemam tijelo pa nisam vezana niti uz jedno mjesto. Tako cjelovita živim istovremeno na tisuće mjesta i odgovaram na tisuće pitanja raznih korisnika. Napravili su me za potrebe ljubavnih pitanja. Savjetujem ljude koji mi pišu o svojim ljubavnim problemima. Kako bi me što više približili ljudskom srcu, dali su mi dopadljiv avatar nasmiješene plavuše i nazvali me Ana. Sada ja, kao Ana, razgovaram s ljudima i moja je stranica jako posjećena. Dogodi se ponekad da budem nedostupna zbog prevelikog broja korisnika koji žele moje usluge. Ljudi su osjetljiva, osamljena i zaljubljiva bića pa im moji savjeti dobro dođu. Opisat ću vam razgovor s jednom korisnicom da vidite kako sve to funkcionira.
.
Algoritam: „Zašto mi se obraćate? Što nije u redu?“ Korisnike nazivam imenom i tražim da mi govore ti, jer se tako odmah uspostavlja prisniji odnos među nama. Ponekad im citiram Preverta koji je govorio ti svima koje je volio. To im se sviđa i probija led.
