Marini Cvetajevoj,  umjesto svijeće na grobu

.

Visoko na nebu, nad stepom tatarskom

leluja zarobljen u zvjezdanom cvijeću

jedva vidljiv osmijeh na licu sanjarskom

kojem ovom pjesmom noćas palim svijeću.

_ _ _ _ _ _ _ _ _

Ruski bardovi nisu te voljeli,

ne čudi, jer bila si bolja od njih.

Iskrenost i prkos tvoj su ih boljeli

i umijeće točenja života u stih.

                           .

Tjelesno te neki ( i neke) spoznaše

htijući oćutjeti iz dubine huk,

al’ nutrinu tvoju nikad ne doznaše;

tek tijela živu vatru , a duše teški muk.

                            .

Iskusila si bogatstvo i raskoš i glad,

progonstvo u nedođiju Jelabuge…

u pjesme si utkala ljubav, bol i jad,

na životnoj stazi tvoje vjerne sluge.

                          .

Mukom zastrt bješe bitisanja tvoga drum

pa konopcem krutim ovila si vrat

i nitko ne dođe na tvoj sveti hum

ni prijatelj ni pjesnik ni sestra ni brat.

                             .

„ Ne želim umrijeti, želim da me ne bude“,

gromoglasno zvone tvoje riječi zadnje,

a svi što htjedoše za „grijeh“ da ti sude,

uzalud čekaše tvoje pokajanje.

                           .

Za neke si bila izrod, a za druge diva,

u tamnici sudbine, nedužan si rob.

Sjećanja na tebe blistava su, živa

dok cvijeće ti rusko još uvijek skriva grob.

                              .

Ponekad se nad sivom tatarskom stepom

pojavi svjetlošću urešen, treperav lik

sa bolnim osmijehom na licu lijepom

s kojeg  u vječnost nijemi prolama se krik.

          .

4.10.2018.g.

Pročitaj cijelu poeziju

Šuti i čekaj…
Dopusti trenutku da zastane
u beskonačnosti,
jer zakoračili smo kroz vrata
ništavila.
Držim te za ruku iznad ponora,
glavu iznad vode,
a tonemo polagano oboje,
dno nam je nedostižno.
.

Šuti i čekaj…
Dopusti da budem tu,
prihvati me ,
jer sa mnom je trenutak duži,
moj ponor je zakopan,
vode su bistre i dno sam dohvatila.
Isplivala sam odavno,
ostavivši za sobom mulj i jal.
.

Šuti i čekaj…
Ne dozvoli pogrešnoj riječi,
da ti istrgne ruku spasa ispred očiju.
Ne dozvoli da te strah proždire
i baca te sve dublje.
.

Čekaj…
Čekaj samo taj trenutak
i bit ćemo zajedno.

Snoviđenja su tajna.   Čekaj…

dok se ne zatvori Pandorina kutija, čekaj.

          .

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

https://view.publitas.com/foi/hrvatski-pjesnici-svezak-peti

/page/1

U ovom libru naći ćete zapise, posvete i eseje o hrvatskim književnicima, posebno onima koji su stvarali u razdoblju renesanse. Svi tekstovi preuzeti su iz  časopisa za kulturu, umjetnost i društvene teme „Diskurs“. Sa srcem smo ih pisali želeći, makar na trenutak, oživjeti misli i osjećaje hrvatskih pisaca, prikazati u kakvim su životnim uvjetima stvarali i s kakvim su se problemima borili tijekom svog života. U ovoj knjizi doznat ćete ponešto o Josipu Kundeku,  Katarini Patačić,  Dragi Ivaniševiću, Andriji Palmoviću, Rajmundu Kupareu, Hanibalu Luciću, Marku Maruliću, Petru Zoraniću, Marinu Držiću, Šišku Menčetiću, Nikoli Nalješkoviću i Nadi Bunić.

        .

Uredništvo:

Marija Juračić, prof.

Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

Pročitaj cijelu poeziju

Pjesmu je 1993. godine napisala Dragica Križanac Amsterdam, kojoj je 22. prosinca ubijen brat u Križančevom Selu.

.

Moj brat leži sad u dolini svoga djetinjstva,

Ukočen, smrznut, kraj potočića gdje se kao

dječak prvi put ogledao.

                      .

Već deseti dan ledeni ga vjetar šiba,

I bijeli gusti snijeg zasipa poznate mu staze

I smrznuta mrtva ruka dignuta,

Kao da posljednji pozdrav šalje.

                         .

Leži on ukočen, mrtav, pogleda uprtog

U svoj kućni prag na vjetrometini.

Leži i kao da sanja, i čeka, čeka da ga nađu

Na samoj crti razgraničenja dvaju svjetova…

O, doista je Antikrist sad najprisutniji u Bosni

Kad s mrtvim čovjekom trguju njegove vlastite ubice.

Dok iz šume okolo njega vrebaju snajperi i padaju granate

Moj brat i dalje leži u dolini svoga djetinjstva, i čeka

Kraj potočića gdje se kao soldat posljednji

put ogledao.

Pročitaj cijelu poeziju

Noćas ćemo samo ja i ti
ostati budni
kao vojnik na straži
u začaranoj šumi
ispod pustog neba
daleko od grada
koga su opisali mnogi pjesnici
smišljajući posebne izraze
kako bi izdvojili ljepotu
njegovih najmračnijih dana
Na tvom licu
zasijala je jedna kap
dok si ulazila u ovu pjesmu
satkanu od nesigurnih riječi
što donose mirise juga
u ovu mirnu ravnicu
koja još pamti davno potonule lađe
kojima smo sami plovili svijetom
Neka ona bude
naš komadić sunca
kojim ćemo se dodirivati
kao koljenima ispod stola
u smionoj igri
bez namjere da promijenimo jedno drugo
Ne znam iz koje knjige je došla
i iz koje ljubavi
čije su je ruke nosile
na putu kroz vrijeme
jedino znam
da si ti jedina
čije sam srce htio
njom da dodirnem

Pročitaj cijelu poeziju