Sonja Kokotović “Da li znaš”
Da li znaš
da je žena radost svijeta
u njoj, uvijek oči znatiželjnog djeteta!
Ona je vedrina dana, sva godišnja doba, sunce i kiše,
ljepota svijeta na ženu miriše.
.
Da li znaš
da u ženi nastanjen je svemir?
Ako pružaš iskrenu ljubav, pružit će ti mir
zvijezde oka što sjaje, njene ruke, darivat će ti zagrljaje.
Drhtave dodire njene, putene, snene
zaboraviti nikada nećeš moći
jer njeni poljupci, carstvo su njene svemoći!
Skriveni, čekaju da ih budiš
riječju što ječi,
srce žene, ljubavlju ogoljeno,
samo želi da bude voljeno.
.
Da li znaš
da u ženi stanuje more?
Sve tuge žene stvaraju u tu vodu
što ispire oko njeno, od žalosti potamnjeno.
Zbog te tuge, ako je stvaraš, možda ne znaš,
Nebo utkat će u te nemir
zatvoriti zvijezda svemir!
Ako i to, mora da se desi,
osamljena i nevoljena
iz tog boja, žena izaći će, opet, svoja!
Vidati sama svoje rane,
krišom obrisati suze i otići bez krika,
bez drame,
oslonjena
sama
na svoje rame.
Spomenka Krebs “Koncert vučice”
Evo je, leđima okrenuta dvorani, sudbina u rukama.
Kažu da bi se trebala pokriti velom, nisko nositi frak,
zakopati svoje obline ispod crne svile.
Kažu da je glazba sveta, a tijelo samo njezin sluga.
Ali ispod tkanine, vučica se budi.
Zviždi na tuniku, promatra široke korice.
Zateže gudalo, rasteže tkaninu,
i s prvim udarcem takta – Stani, stani! –
kida nevidljivu membranu civilizacije.
Publika tek počinje. Violine jecaju, ali nitko ih ne čuje. Muškarci zadržavaju dah, zarobljeni u ritmu svog tijela.
Ali pravo dijete prolazi kroz žene.
Osjećaju divlju srodnost.
To nije zavist, to je prepoznavanje:
Ovdje stoji jedan od njih, plemeniti punokrvnjak, vodeći vuk,
koji palicu drži kao oružje.
Voljeli bi udahnuti dah vučice,
dodirnuti njezine bokove kao da su sveta životinja stepe.
Glazba je sada samo zavijanje u pozadini.
Kad posljednja nota izblijedi, nema mira.
Tu je tišina nakon lova.
I kad plješću, kad viču,
to nije za Mozarta ili Beethovena
odaju počast ženi koja se usudila
biti rukavica u hramu umjetnosti,
Prirodi.
Lorena Galeta “Bolne rane okovane”
Prošli životi uz holograme-
signali su umjesto zastave.
Vosak čini, crno prelijevanje –
pored trezora, duše napačene.
Magnetično telepatske teze,
vještine povijesno usvojene..
Nitko ne negira praznovjerje-
oduvijek čitamo krhke redove.
Prividne, suhe, klaustrofobije
– znamenja vjekovima tlače..
Strujne pojave, odista suficitne-
pletu čvrste, mreže hijerarhijske.
Afiniteti prepoznaju znakove-
trn magije u očima čarobnice.
Suzana Marić “Srce u stihu”
♥️✍️SRCE U STIHU♥️✍️
Od šutnje se zida, od nemira tka
u dubini srca gdje istina spava,
pjesma je odjek što ne poznaje sna,
u kojoj se tišina u riječ pretvara.
.
Ona je ptica što iz krletke bježi,
stihom po stihu svoj gradi put,
u svakom slovu čežnja neka leži,
dok papir prima njen drhtavi skut.
.
Pjesma je ljubav koja pero pomiče,
nevidljiv dodir na rubu usana,
ona iz dubine srca niče
kao tiha bol iz starih rana.
.
U svakom stihu tvoj osmijeh diše,
dok rima traži tvoj skriveni trag,
srce je pero što najljepše piše,
kad nađe nekog tko mu je drag.
.
Ne traži luku ni sigurno tlo,
ona je vjetar što misli raspliće,
pjesma je ogledalo – dobro i zlo,
što kroz naš glas iznova niče.
.
Suzana Marić
Mile Lisica “Ljubav”
Kada mi govori
Govori mi jezikom zvezda
Na način na koji to još mogu samo deca
Lagano da ne uplaši snove
Kada me gleda
Zavuče se pod kožu
Postane Novembar, April u Novembru
I muzika je bez koje nema plesa
I šapat je bez kojeg te jeza ne prođe telom
I čarolija je bez koje nema radosti
I vazduh je bez kojeg ne mogu disati
Kada se smeje, smejem se
Samo je takvu i poznajem
Nekako nedovršeno je božanstvo rasparčano na vekove
Beli labud dobro skriven ispod rebara slikara
Mali mačić je
Što se sa leptirima igra žmurke
I ništa drugo
I ništa veće što ovaj svet poznaje
Kada me ljubi
U svakom je delu moje duše proleće
Kada me ljubi
Imam svu ljubav sveta
U sebi
Kraj sebe
