Sonja Kokotović “Kad će cigla”
Ponekad pomislim da smo cigli
sasvim krivu zadaću dali
ona nije tu da štiti, grije, toplinu širi
razvija, da ruke vrijednima čini!
Ona nije tu da gradi dom, mjesto gdje je čovjek sretan, u svom.
Cigla treba mirotvorac biti, pravo i pravdu širiti!
Kada tikva neka pomisli da je velika, puna odlika,
samo zato što stoji na debelom vratu njega, čelnika
punom obmana, koji samo brine
kako svojeglavo vladati, svladati, nadvladati
kako posavjetovati, lagati, pametovati
imati apetite, nikad ničeg dosta, željeti tuđe , stvarati oruđe
pričati o miru, trovati, ratovati…
E tada, ta cigla, treba bi doći na svoje
iskoristiti sve svoje tople boje
jer u njoj i gline i pijeska i vode,
taman svega da zamahne, zavitla tijelo pa poleti visoko gore,
alarmira svoje skrivene dalekozore
i padne točno brzine vrtoglave
posred usijane glave
pa bez rasprave, ispravi sve felere
otjera sve blefere!
Svima bi otad dobro bilo!
A i cigla bi time dobila počasno mjesto
ušla u mnoge povijesne knjige, prihvaćena bez intrige
upisana pod pojmom slobode
svijet bi slavio njene pohode.
Zato, poštujte ciglu!
Nikad se ne zna kad će, na glavu….
Milan Janković “Metamorfoza”
Neki dani su uzvišena nebesa
u ljudskim umovima…
Intervali golemih gozbi zadovoljstva
i gladne misli se slažu,
dok gledam kako divlji pakao
peče bol božansku.
.
Skriveni požari strasti,
sa nedostižnih terena,
tutnje u pustim poljima duše.
I pamtim sve ono što su bile,
prije nego ih je uhvatila paučina.
.
Nitko mi nema pravo bilo što reći!
Moje srce je torba anđeoskih djela
i đavoljih laži,
ispod letećih prijelaza
ohlađenog plavog listopadskog neba.
.
Drveća izbijaju u zaraznoj plamenoj boji,
još uvijek u poricanju da bi im lišće
ikada moglo otkinuti i pasti…
.
Ostala mi je još goruća čežnja,
da odgovorim na poziv metamorfoze…
Milan Drašković “Okovani Orfej”
Pisati samo noću okrenut ka prošlosti,
pri izazovu grada samo danju spavati,
manjak verbalnih tema kod igre realnosti,
istrgnut iz sećanja polarnu noć sanjati.
.
Za drugačiji susret boja raspoloženja,
znaci odobravanja pod utiskom navika,
uz antičku obalu misterij otkrovenja,
u hodnicima psihe kroz stranice dnevnika.
.
Svakodnevna tortura ljudi na ekranima,
kod ljubavnih vodiča delimična iskrenost,
vodopadi besmisla i noćas u snovima,
u spletu emocija k’o podvojena ličnost.
.
Avangardna tvrđava legendarnih vetrova,
pogubljen alhemičar zupcem mitske mašine,
pri bičevanju duše spram blistavih snobova,
dogovoreno vreme za trenutak istine.
.
Znaci nepoverenja menjanjem lokacije,
od nežnosti skrojeni radni kutak prašine,
kaleidoskop snova duž vrata percepcije,
mir među mrtvacima usred blistave tmine.
.
Kroz sunčeva sijanja vazduh od uspomena,
s igrama realnosti dostići odgovornost,
nad citatom lebdeti kod antičkih imena,
nepisana pravila za surovu realnost.
.
Nebo iznad ostrva pri skoku s padobranom,
nikad stvarno nije kraj granici našeg sveta,
sećanja sačuvati barikadom podsvesnom,
spas za kameleona do idućeg susreta.
.
Obične formalnosti prepoznate lekcije,
uprkos nezgodama novo dokazivanje,
dve dekade čekanja uz drevne instrukcije,
živeti pod nadzorom – kasno je za kajanje.
Suzana Marić “Zaplakat ćeš” -gazela
Zbog riječi svojih pelinom poškropljenih, zaplakat ćeš.
U snu, kada ti tjeskoba na srce legne, zaplakat ćeš.
Slika moja će te pratiti,
u mislima ću ti biti, zaplakat ćeš.
Kada ti Nebo da znak
da si ostao sam, zaplakat ćeš.
Nad krivnjom svojom,
nad lažima u koje si odjeven, zaplakat ćeš.
Moja rana će te boljeti tada,
mojim suzama zaplakat ćeš.
Moj otrov će ti grlo izgarati…
Pregažen istinom, zaplakat ćeš.
Suzana Marić
Sonja Kokotović “Neka ti oboji se čudom”
Pusti da srce
oboji se čudom.
.
Udahni mirise
što slave buđenja,
prigrli čudesan dar
slobode
da učiniš što želiš,
u tebi toliko toga
nenačetog
a željenog.
.
Kreni!
.
Neka stope
svjetlost ti prati
dok budeš upijao riječi slika
obojenih krovova svijeta
koje čekaju,
koje raduju,
tvoje začuđene oči djeteta!
.
Ponesi taj ushit života,
neka gori radost
timbar vjere, neka se glasa!
Budi more, vjetar, proljetni dan!
Živi život,
taj čudesni san.
