Suzana Marić “Usamljena”
Još vidim tvoj lik, u rumeno praskozorje,
Još čujem tvoje riječi u dubini duše:
“Ugasit će se i posljednje iskrice plamena, usamljenog skitnice,
Uz polupraznu čašu u drhtavoj ruci, završena je pjesma-balada očajnika!”
Pogled ti se gubi u dimu cigarete.
Hvatam posljednje niti nade u neko smisleno, bolje sutra
Koje dolazi s novim svitanjima, izranja iz tmine, jala svakidašnjeg i
Tereta noći.
Zima je tu… Vjetrovi su donijeli hladnoću, zaledili srce koje traži
Toplinu, čezne za tobom.
Što želim?
Poletjeti s vjetrom ne mogu, a niti zagrliti te u javi.
Duša mi putuje beskrajem, tražeći smisao-sidro postojano u
Brodolomu, tražeći tebe.
Udišem duboko…
Nedostaju mi oni atomi kisika koje smo dijelili između poljubaca, u bijelim noćima.
I ova noć uzdiše samotna, tiha…
Plaču zvijezde u crnini nijemoj…
Smiješi se, Luna, širokim osmijehom, gledajući me odozgo.
Hoćeš li me prizvati s mjesečinom?
Hoćeš li me prepoznati u mraku?
Hoćeš li pružiti ruku djevojčici u ženi koja je ostala sama na raskrižju života?
Znaš da rane krvare, još zarasle nisu…
Još boli zvuk koraka na odlasku i okrenuta leđa.
Bole i sve one pahulje, u sjećanju, zaleđene s vrelim suzama.
Danas se opet prepuštam vjetru, neka mi mrsi kosu, miluje mi obraze.
Danas je vjetar začuđujuće topao, grli me nježno, meko…
Grli me kao nekada tvoje ruke i klizi mi po leđima.
Ludim li?
Čujem te kako s vjetrom pjevaš našu pjesmu, umirujući me, tješeći me tihom melodijom.
Ne znam!
Posvuda odjekuju stihovi nedovršene balade.
Ni pero, se još nije osušilo, umočeno u tintarnicu moje duše, još čeka trenutak da se srce odledi, da versi poteku.
Čežnja cvate, žeđajući za kapima sreće, okrećući se prema novim jutrima.
I opet noć, dan prekriva.
Tugaljiva pjesma, zarobljene duše vješa se o zavjesu noći.
Usamljena ptica, polomljenih krila, poletjeti ne može, ostaje zarobljena u prošlosti, u pjesmi pjesnika skitnice.
SUZANA MARIĆ
Marko Jareb “Stih”
Nema čuti istinske pjesme
koja lako naježi
kao šum sa stare česme
što nas davno zabilježi
.
Nema čuti gromoglasne glazbe
što u srce dira
kao šum s neke gozbe
na kojoj se izokola svira
.
Nema čuti pravoga stiha
da ga uhvati nemirni vir
uz kojeg svira glazba tiha
i jako prožima Kristov mir
.
Nema čuti pravog smijeha
koji dušu liječi
kao šum starog mijeha
što ga stara ruka gnječi
.
Nema čuti pucketanja vatre
sa starog ognjišta
što nam životni put utre
ciljajući u više od ništa
„Nemojte misliti da sam došao
donijeti na zemlju mir! Nisam došao
da donesem mir, nego mač!“
Slaven Kopanja “Tamo gdje me niko ne zna”
Ostao sam sasvim sam,
Daleko od djetinjstva.
A gdje god da sam putovao,
Obala je svugdje ista.
.
Ostalo je malo riječi,
Nespretnim se one čine,
Kad ih nemaš kome reći,
Dva koraka od istine.
.
Tvoje oči, sve što osta,
Da me prate kao sjene.
Idem tamo gdje me ne zna
Niko osim samog mene.
