Žuti zidovi leta za spokojnost masline,

pri mirisu lotosa vođen majčinom rukom,

nad snom zatočenog vrta Endimion iz tmine,

pod belom mesečinom prostor obojen mlekom.

                          .

Drozdova žalopojka uz kiše svetlucave,

u napuštenoj sobi bruj od starih predanja,

jesenje sanjarenje za grozničave čaršave,

oslepelo zrcalo za zagonetke tkanja.

                      .

Spaljeni vinogradi sred grimiznih grozdova,

sobe pune akorda pri mirisu rezeda,

tajnovita divljina pri tami kestenova,

jedno gnevno božanstvo ispod jesenjih zvezda.

                         .

Sred purpurne zaraze užarenost za čela,

za obraze sestara bol kroz grimizne snove,

unuci nerođeni sred plamenih anđela,

u večeri novembra oblaci crni plove.

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Iako je od rođenja Drage Gervaisa prošlo više od 120 godina, njegova je poezija još uvijek aktualna, Njezina aktualnost počiva na slikama iz stvarnog života, na prikazu života obitelji i male društvene sredine i na nepromjenjivosti društva u kojem loše uvijek izviri i nametne svoju volju.

Drago Gervais je  rano osjetio što znači biti primoran napustiti svoj zavičaj. A njegov je zavičaj bila Opatija, s Učkom iznad glave i s morem Kvarnerskog zaljeva pred očima. Rado se sjećam toga kraja kojeg još uvijek mogu pronaći samo u vlastitom pamćenju i u Gervaisovim  pjesmama. Bilo je to vrijeme u kojem „napredak“ još nije uzeo svoj danak.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Koraci se nižu niz ulicu pustu

stope ne ostaju

dok bježim od istine

 na staklenom putu.

          .

Težak dah u teškom tijelu.

List žuti pod stopama mojim

nehoteći korak ga zgazi

na staklenom putu.

           .

Dotače me lahor laki i

miris tamjana

 podigoh glavu

spas stiže.

Noć zvjezdana pomilova mi lice.

             .

Staklenim putem list poleti.

Možda će sigurno lahor da ga nosi

zvjezdana noć  list žuti da prihvati.

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Sve jesenske noći su hladne

ali ova noć tuge je najhladnija,

samo još titraju slabasna svjetla,

avetinjski osvjetljavajući

kroz ogoljele krošnje drveća bescvijetne i

izbrazdane poljane duše.

Zadrhtaše slijepa slova

tiho jecajući u ovoj pjesmi

i bez svojega pravca.

Znam, eto, umirem u čežnji ,

boli su sve jače , ali pjesmice moja,

ti na tuguj u tami ,

i ne nariči o samotnim noćima

koje nikad nisu  bile njegove

i moje.

Ušuljat će ti se već sutra

neka nova ljubav u teme

kad ti svojim  snom usniješ ,

i kad ti  progledaš ,

ti i ja samo znamo

da nam je i mrvica ljubavi veća od svemira .

Velika poput Božje riječi.

Počini već , umorna moja.

Pročitaj cijelu poeziju