27 srpnja 2026
Autor: julija
Kategorija: Uncategorized

Pjesma još spava u tamnoj školjci grla,
a već joj pletu zlatne aureole od magle.
Od sitnog sjemena zvuka
niknuo je raskošni vrt od privida,
s krošnjama od praznih obećanja
i plodovima od tuđih snova.
.
Jedna iskra, mala kao suza zvijezde,
rasplamsana je u lažno sunce;
jedan šapat, izgubljen među borovima,
pretvoren je u oluju od svile i dima.
.
A negdje iza tih blistavih zavjesa
ostaje gola, umorna melodija —
ptica bez krila
koja još traži nebo u vlastitom pepelu.
.
Refren, taj umorni cvijet od pozajmljenih latica,
raste na tuđem suncu i tuđoj kiši.
Glas mu se zapliće među kamenjem nota,
kao slijepa ptica u vrtu bez proljeća.
.
Iz grla se prosipa srebrna prašina,
ali nema vatre u pepelu.
Samo blještavi leptiri od dima
slijeću na prazne grane tišine.
.
Melodija nosi haljinu od zvijezda,
a ispod nje drhti gola kost stvarnosti;
više je sjaj dalekog privida
nego plamen koji bi ugrijao noć.
.
Od nevidljive prašine riječi
tkaju im plašteve od zore,
na ramena im stavljaju krune
od prolaznog srebra i mjesečine.
.
Od malih tragova u pijesku
grade putove prema zvijezdama,
od jeke jedne pjesme
podignu hramove od stakla.
.
A kad se raspu svilene zavjese vremena,
kad utihnu sve ptice od papira,
ostane samo drvo što pamti ruke —
stara gitara pod slojem tišine.
.
Publika je nemirna rijeka bez sjećanja,
čas nosi cvijeće na svojim valovima,
čas odnosi imena u mulj vremena.
.
Danas podiže prijestolja od pjene,
sutra ih ostavlja školjkama zaborava.
Slava nije sunce uklesano u kamen,
već krhki mjehur svjetlosti na vjetru.
.
Jedan dah neba dovoljan je
da rasprsne sjajnu obmanu;
i ono što se činilo zvijezdom,
vrati se tiho u tamu iz koje je niklo.
Nema komentara za "Petar Šitum “Zrcalo lažnog sunca – I.”"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.