Plovidba

Često smo sanjali to putovanje. I uvijek bi ga nešto omelo. Uglavnom sam ja bila ta nepokretna ljenčina koja bi se izvlačila raznim isprikama.  Sada se ti izvlačiš, kao da je ta činjenica da si umro nepremostiva. Kao da se dimenzije ovoga i onoga svijeta ne mogu dotaći. Ne vjerujem da te obična, ljudska smrt mogla toliko promijeniti.  Hajde, ne izvlači se. Stvari treba pokrenuti i to brzo. Ja ću obaviti sve materijalno, a ti me prati duhom. Opet smo tim.

Krećemo  iz  luke u 5 ujutro.  Tramontana  je lagana, ali dozvoljava  brzinu kretanja od  5 NM.  Imam kratke hlače, majicu s rukavićima, tenisice i šiltericu. Tebe ne vidim. Pretvorio si se u jutarnju maglicu i gubiš vrijeme igrajući se krilom jednog galeba.  Malo me strah jer put je dug, a ja ću sama morati obaviti sve fizičke poslove, no uzdam se u vrijeme i čujem te kako mi govoriš:“ Važno je prijeći jednu milju… onda još jednu pa…“

Jedrimo  otprilike 500 m od obale da ne naletimo na nekog Čeha na luftmadracu, iako mi se čini da smo danas mi taj ludi Čeh na luftmadracu.  Smiješ se i govoriš da je ludost majka  mudraca, da svaka budala zna što je moguće, a samo luđak to ne zna pa istražuje i tamo gdje nitko ne zaviruje. I tamo otkrije nešto.

 Ima lijepih kuća i vrtova uz obalu, ali se ne zaustavljamo. Puštam oku širinu. Tvoj je vidokrug veći jer obuhvaća dva svijeta, ali o onom tamo ne smiješ pričati.
„Sve u svoje vrijeme“, kažeš,“ ne brini. Sama ćeš vidjeti.“

Sunce već grije, ali zbog stalnog hlađenja vjetrom,  ne osjećam vrućinu. Kožu sam namazala smjesom maslinova ulja i lavande.  Neće izgorjeti.  Jedino me malo smetaju leđa jer sjedim uglavnom  u istom položaju.  Prolazimo  ispod Krčkog mosta koji je svoje noge ukopao u dubinu od 60 metara. Leđa je nadvio nad more  i njihov je luk još uvijek najdulji armirano  betonski luk na svijetu. Govoriš mi da su obećali  ukinuti plaćanje mostarine kada se isplati gradnja mosta, ali to nije učinjeno. Pa zašto i bi kada je sve danas podvrgnuto tržištu? I sve što je besplatno nemoguće je pa tako i ova luda plovidba jedne žene  koja će jednom postati sjena i jedne sjene koja je jednom bila čovjek. Opet se smiješ mom razmišljanju pa pitaš: „A zar sada nisam čovjek?“

Upozoravaš me da pazim  jer to je put kojim znaju plivati medvjedi na otok.  Prometnica kroz Gorski kotar smanjila im je boravište pa migriraju na otok. Nisu ni ti medvjedi tako ludi.

Sunce je već visoko na nebu  kada se vežem za mrežu plaže u blizini Drage.  Sve je puno kupača pa ne upadam u oči. Plivam na kraj i pijem kapučino u kafiću na plaži. Imam kovanice u grudnjaku. Na barci jedem jabuke i nastavljam plovidbu. Gledam oko sebe, iako znam da mi to ne može pomoći, jer ne znam jesi li se ukrcao. Lahor koji osjetih na obrazu, nešto hladniji od vanjskog,  me uvjerava da si tu i da možemo dalje.  Vjetar je slabiji pa se sporije krećemo.  Pred večer smo na domaku Senja. Mokra sam, ukočena i umorna. I ti si cijelo vrijeme šutio. Kažem da to nije fer, ali nije te briga. „Milja po milja… Važno je prijeći prvu milju… pa onda…“

 Zalaz Sunca je prekrasan, uvala mirna. Iznad mene nazubljene stijene,  daleko od ceste, ne bojim se da bi mi netko nepoznat mogao doći.  Zaslužila sam pivo i hrenovke kuhane na plinskom rešou. U malom priručnom hladnjaku ima još piva i nešto hrane, ali dosta mi je to s malo kruha.  Usidrena sam.  Napuhavam luftmadrac, prekrivam ga mekanim ručnikom , gledam zvijezde kojih ima milijun i sjajne su, šaljem ti dobru misao. Spavam bez snova.

Rano me je probudila  svježina jutra. Puše. Velebitski kanal je preda mnom. Opak i opasan kada bura divlja i raste s rastom dana. Moramo krenuti pa važem mogućnosti. Za Kanal mi treba…
„Ne treba ti ništa“, čujem tvoj glas. „Pokušaš li tu ludost, završit ćeš kao tvoja Una.“
„Da, treba mi protutežina na boku. Uteg. Trebaš  mi ti.“ Osjećam suze, a on me nasmijava:
“Teško da bi ti moja sadašnja težina mogla pomoći. Čak i da bjesomučno skačem po palubi.“
Nervira me što ga ne vidim, a tako jasno čujem. I nervira me što je neozbiljan, kao da je prijelaz na drugu stranu samo tehničko pitanje koje nikakve nedoumice ne ostavlja iza sebe.

 Treba proći kanal između otoka.   Put je mnogo duži, ali sigurniji. Skraćujem glavno jedro.  Prednje bi jedro samo skretalo jedrilicu s rute.   Izvlačim odjeću iz mornarske vreće i u nju stavljam kamenje. Nije puno, ali nekakav uteg je. Popijem sok i pojedem nekoliko suhih smokava.  Otok se ne čini daleko, ali je more strašno raskopano i diže se posolica. Nje se bojim, ali udarat će me u leđa. Krećem  mnogo istočnije nego što bih to napravila po lijepom vremenu.
Hrabro! Procjenjujem da solidno jurimo, ja i sjena koja me hrabri.  Koncentriram se na vožnju. Gotovo ne dišem.  Ovo s burom nije igra, nego borba, a molim je da ne jača jer moje je jedro malo i ja sam malena u tom kovitlacu. Ne mislim na ništa. Samo na plovidbu i otok pred sobom. Znam da je s druge strane more mirnije, da su plaže pješčane.  Osjećam napetost svakog mišića. Lagano se nasmiješim jer se sjetim napetosti mišića  moje izgubljene ljubavi. Osjetim kako mi  koža gori, a onda me jaki zapuh bure vrati na šahovsku ploču- četvrti kvadrant.  Ne gledam Goli otok, ne želim primiti njegovu negativnu energiju.  Gledam kako ući u sigurnije vode, skrenuti  ka sigurnoj luci.

Ti šutiš. Ne znam zašto. Bojiš li se za mene ili nakon jedne smrti slijede druge koje bi nas mogle udaljiti? Onda opet progovaraš i prigovaraš.  Govoriš  da te nisam slušala kada si mi objašnjavao silu uzgona, to tajanstveno jedrenje uz vjetar.
Pokušavam se sjetiti i gotovo da me obuzima panika.
„Sama budala na razularenom moru.“
„Oblik  kobilice napravit će svoje“, vičeš u vjetar.  Ne razumijem, ali zatežem jedro i skrećem. Pali. Vjetar je jak, ali dijelom se razbija o otok. Dug je samo 22 km. Mogu ga prijeći i naći sklonište.

Uklizavam u uvalu. Čujem pijesak pod brodicom. Čujem tvoj zadovoljan smijeh i riječi:“ Bravo, malena, ovo nam je bila plovidba života.“

Marija Juračić

Objavljeno u Večernjem listu 23. 10. 2016.

http://www.vecernji.hr/kratkaprica/plovidba-1123313

 

 

 

12 komentara za "Plovidba"

  1. Marija
    27/10/2016 at 6:31 pm Permalink

    Morala sam Plovidbu dovesti u matičnu luku- na Očaravanje.:)

  2. Dragica Meyer
    27/10/2016 at 6:54 pm Permalink

    Vec sam je par puta procitala, i svaki put se divim prici i tebi!! Dala sam i ocenu!! Cestitke od srca Mare!! 🙂

  3. Aljoša
    27/10/2016 at 7:23 pm Permalink

    E, neka je sretno stigla 🙂

  4. katarinab
    27/10/2016 at 7:40 pm Permalink

    Draga Marija, hvala ti na ovoj plovidbi. Dočarala si mi svaki trenutak i to mi je upravo u ovom času trebalo – sigurna luka.

    Veliki pozdrav ti šaljem iz sumorne metropole. 🙂

  5. Milan Janković
    28/10/2016 at 5:06 am Permalink

    Raduje me tvoj dolazak u luku iz koje si krenula, jer iz nje su te mnogi ispratili i vjerno čekali tvoj povratak među njima i moja malenkost, te ti čestitam na savršenoj i hrabroj plovidbi.

    Lijep pozdrav Marija! 🙂

  6. Marija
    28/10/2016 at 8:50 am Permalink

    Hvala svima, a posebno onima koji su otvorili link i ocijenili moju Plovidbu:)

  7. Suzana Marić
    28/10/2016 at 10:46 am Permalink

    Opet čitam,i opet se divim .Bravo ,Marija !Neka ti je mirna luka u koju si uplovila 🙂

  8. mirko1
    28/10/2016 at 11:26 am Permalink

    Čitam komentare koje si zavrijedila. Uživao sam u odličnoj priči!!! Žao mi je što nisam imao priliku vidjeti je i u Večernjem listu (kojega ne čitam redovno). 77 puta bravo, draga Marija!!!

    Veliki pozdrav – : )

  9. Tatyana
    28/10/2016 at 12:55 pm Permalink

    Marija, životna priča koja se otisnula na otvoreno more,- plovidbu prema čitateljima koji otvaraju stranice pod rubrikom “kultura” i svoj život obogaćuju lijepim nadahnutim štivima, sigurno će nakon čitanja “Plovidbe” puno njih poželjeti vidjeti ovu predivnu luku “Očaravanje” iz koje su mnogi autori i pisci podigli krila i poletjeli… Marija hvala ti na ovom predivnom portalu 🙂 Lijep dan ti želim!

  10. marissa
    28/10/2016 at 5:56 pm Permalink

    Pročitala sam više puta tvoju priču već prije nekoliko dana.
    Meni tako snažna i simbolična da ostajem bez riječi. Ne mogu komentirati ljepotu rečenica, jer…
    Jer su emocije pre jake.
    Bijeg. Hrabrost. Ublažavanje previranja unutarnjih kovitlaca.

    Ne mogu se racionalno izraziti, ali ti me znaš.
    Moj naklon.
    Veliki topli pozdrav šaljem 🙂

  11. Murtulica
    29/10/2016 at 8:07 pm Permalink

    Što više čitam, tim više, ti se divim! I ja ti također, od sveg srca zahvaljujem, na ovom prekrasnom portalu!

    Ugodnu noć, ti želim:)

  12. nevenka
    30/10/2016 at 5:55 pm Permalink

    Uživala sam u svakoj napisanoj riječi,
    Pozdrav Marija

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.