Tužna poema

Zvijezde srebrne pale su noćas
u moje mramorne zlatne vrtove
kao duše najmilijih blistaju čas
dok im lahor šapuće molitve.

I miluje njihov topline plam
u mirisu margareta i krizantema
što prekrivaju svaki tvrdi kam,
a uzdiže se samotna tužna poema.

Na nebu crnom nema više sjaja
najmanja je zvijezda za me pala
kako bi mi beskrajni put obasjala
i posljednji cilj ovoga života dala.

Duša će se poput albatrosa vinut
gordo u neslućene modre visine,
al’ tijelo mi neće svjetlom sinut
vječno će ostat prah zemne dubine.

 

11 komentara za "Tužna poema"

  1. julija
    29/10/2016 at 6:07 am Permalink

    Pjesma osvaja skladom, ali i dubokom porukom zadnje strofe. VP; Katarina:)

  2. Milan Janković
    29/10/2016 at 7:36 am Permalink

    Pjesma je baš osjećajna, meni je posebna za ove dušne dane i dane svih svetih!

    Lijep pozdrav Katarina! 🙂

  3. mirko1
    29/10/2016 at 2:39 pm Permalink

    Današnjem čovjeku (naravno da postoje milijuni izuzetaka) potrebno je nacrtati što treba raditi, misliti, obožavati, u čemu može uživati, što mu hrani dušu i srce i um. Pjesmom si obasjala neke njegove “predjele”.
    Veliki pozdrav, Katice:)

  4. katarinab
    29/10/2016 at 4:33 pm Permalink

    Marija, hvala ti na divnim riječima koje se kao lijek u ovim danima.

    Lijep pozdrav i ugodnu večer ti želim!

  5. katarinab
    29/10/2016 at 4:51 pm Permalink

    Milan, Mirko, zahvaljujem vam najljepše na čitanju i vašim osvrtima. Drago mi je da vam se pjesma dopala.

    Mirko, nažalost, danas izgleda da nije potrebno puno hrane za dušu, srce i um kada su se ljudske vrijednosti svele na materijalno.

    Lijepe pozdrave vam šaljem i želim ugodnu večer!

  6. Dragica Meyer
    29/10/2016 at 4:52 pm Permalink

    Duboka pesma i poruke. Prilagodna za ove dane! Lep pozdrav Katarina 🙂

  7. katarinab
    29/10/2016 at 5:25 pm Permalink

    Hvala, Dragice. U pravu si da se odnosi na ovo doba u godini kad su grobovi ukrašeni s cvijećem i gori puno svijeća, a mi si postavljamo pitanja.

    Vp i ugodna ti večer!

  8. marissa
    29/10/2016 at 5:33 pm Permalink

    Prolaznost, duboka tuga…
    To i više od toga se krije u ovim krasnim rimama.
    Veliki pozdrav Katarina 🙂

  9. Murtulica
    29/10/2016 at 8:35 pm Permalink

    Duša će se poput albatrosa vinut
    gordo u neslućene modre visine
    al’ tijelo mi neće svjetlom sinut
    vječno će ostat prah zemne dubine.

    Veliki pozdrav, Katarina!

  10. katarinab
    29/10/2016 at 10:04 pm Permalink

    Drage moje Marissa i Murtulice, objema veliko hvala na čitanju i komentiranju. Iako je pjesma doista tužna, drago mi je da vam se dopala.

    Laku noćicu i lijepe snove vam želim! 🙂 🙂

  11. nevenka
    30/10/2016 at 6:16 pm Permalink

    Tuga iskazana u pjesmi dira…posebno u ove dane kada obilazimo grobove najmilijih,
    Pozdrav

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.