Zvijezde srebrne pale su noćas
u moje mramorne zlatne vrtove
kao duše najmilijih blistaju čas
dok im lahor šapuće molitve.

I miluje njihov topline plam
u mirisu margareta i krizantema
što prekrivaju svaki tvrdi kam,
a uzdiže se samotna tužna poema.

Na nebu crnom nema više sjaja
najmanja je zvijezda za me pala
kako bi mi beskrajni put obasjala
i posljednji cilj ovoga života dala.

Duša će se poput albatrosa vinut
gordo u neslućene modre visine,
al’ tijelo mi neće svjetlom sinut
vječno će ostat prah zemne dubine.