Danas, kada slušamo prijenos sjednice Hrvatskoga sabora ni ne pomišljamo kako se do  1848. godine u Hrvatskom saboru nije govorilo hrvatskim, nego latinskim jezikom. Prvi govor na hrvatskom jeziku održao je Ivan Kukuljević   Sakcinski  tražeći da se  hrvatski jezik uvede u škole, odnosno u javni život. Naši predstavnici u Saboru trebali bi poštivati svoj jezik i paziti ne samo na to što govore, nego i kako govore.
Iznijet  ću samo one jezične netočnosti i nezgrapnosti koje se uporno ponavljaju i neću vas zamarati jezičnim pravilima. Jednostavno mi vjerujte.

–          Pogrešno je reći:                         Ispravno je:

–           Zakon je donešen .                 Zakon je donesen.

   (Nije pogrešno reći- Zakon je donijet.)

 

–           Ove je godine izveženo manje robe. Ove je godine izvezeno manje robe.

 

–          Po meni to nije tako.          Mislim da to nije tako.

(Po meni samo kiša pada ako zaboravim kišobran.)

 

–          Pošto ste rekli neistinu, morao sam reagirati. Budući da ste rekli neistinu, morao sam reagirati.

( Pošto postoji samo u trgovini.)

       

–           Bilo bi optimalnije dati to u koncesiju. Bilo bi optimalno dati to u koncesiju.

(Riječ optimalno ne valja komparirati jer ona već znači punu mjeru nečega. Isto vrijedi i za riječi maksimalan i minimalan.)

 

–          Vi ste, cijenjena zastupnice, došla do dobrog rješenja.   Vi ste, cijenjena zastupnice , došli do dobrog rješenja.

( Bez obzira obraćamo li se muškarcu ili ženi, predikat uz zamjenicu Vi, uvijek stoji u množini muškog roda.)

 

–          Često puta to govori nešto drugo. Često to govori nešto drugo.

(Izraz često puta je pleonazam, dakle nepotrebno udvajanje istog značenja.)

 

–          Svatko se mora ponaosob javiti za repliku. Svatko se mora osobno javiti.

(Izraz ponaosob je srbizam.)

 

–          Sve to možemo riješiti kroz razgovor. Sve to možemo riješiti razgovorom.

( Ovaj prijedlog ne valja rabiti za izricanje apstraktnog pojma.)