Pod svjetlima velegrada

podmukla dubina noći

pije samoću

pije tišinu

pije na slamku

udaraju kapi kiše

po čelu

odzvanjaju u grudima

dozivaju zelenu šumu

nestalu u procjepu srca

gdje iz kamena niče

pepeljasta kosa djeteta

raspletenim pogledom

ranjava bijele ptice

neutješno jutro

miriše na sumpor

na trulež

u plućima

u kostima

u ljudima

magle nalaze ruke

kaplju po rijeci beskraja

traže milost

svilenoj kosi

koja kroz blještavilo velegrada

tugu i dalje nosi

tišina vrije

pije samoću

očeve

majčine

iščezle zagrljaje

na slamku pije

život prezren

zanijekan

odbačen

poput stare kutije.

7 komentara za "Pod svjetlima velegrada"

  1. Marija
    13/12/2016 at 10:04 pm Permalink

    Ta svjetla velegrada ravnodušan su pandam onome što se pod njima zbiva. Dobro je opjevana razdiruća, uznemirujuća i teška noć koja ispija i uništava.

  2. Mihaela
    14/12/2016 at 9:51 am Permalink

    podmukla dubina noći je stih koji nas lijepo uvodi u dramatiku pjesme:)

  3. mirko1
    14/12/2016 at 10:35 am Permalink

    Briljantna poezija!!!
    A tema…? Što reći? Što će reći generacije koje dolaze, osim slijeganja ramenima bez mogućnosti “popravka” svijeta kojega je, narodski rečeno, vrag odnio! No, sve je ovo još, opet narodski rečeno, božja milost u odnosu na ono što će doći, odnosno što ćemo od samih sebe i od okoliša učiniti.

    LP

  4. Suzana Marić
    14/12/2016 at 12:27 pm Permalink

    Teška ,ali lijepa pjesma . Pozz

  5. Lav
    14/12/2016 at 1:09 pm Permalink

    Pije na slamku- dobro kazuje kako to polako i gadno radi!

  6. Žiga Lev
    14/12/2016 at 3:44 pm Permalink

    Ova pjesma mi iscrta sliku bezkućnika, koji ostaje sam pod svjetlima velegrada dok se drugi raduju božiču i novoj godini….

  7. nevenka
    21/12/2016 at 6:17 pm Permalink

    osmijeh ostavljam svima

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.