podmukla dubina noći

pije samoću

pije tišinu

pije na slamku

udaraju kapi kiše

po čelu

odzvanjaju u grudima

dozivaju zelenu šumu

nestalu u procjepu srca

gdje iz kamena niče

pepeljasta kosa djeteta

raspletenim pogledom

ranjava bijele ptice

neutješno jutro

miriše na sumpor

na trulež

u plućima

u kostima

u ljudima

magle nalaze ruke

kaplju po rijeci beskraja

traže milost

svilenoj kosi

koja kroz blještavilo velegrada

tugu i dalje nosi

tišina vrije

pije samoću

očeve

majčine

iščezle zagrljaje

na slamku pije

život prezren

zanijekan

odbačen

poput stare kutije.