U nasljeđe mi

ostavljena

podatna toplina tkanina

svih boja.

Što ću sa ja sa njima

ako tebe neće biti

oče,

ako se predaš,

pustiš da te nosi

ova mutna voda vremena.

Upijam svaku minutu naših

nijemih

razgovora tišinom i pogledom

dok putujem kroz vrijeme

koje smo imali,

ono propušteno

kada se nismo čitali

sretali,

razumjeli

jer u oku smo hranili neke druge slike,

sada tek čuješ što govorim kroz vječnost.

Davno sam otpustila sve crne ptice,

davno sam zakopala njihova prazna gnijezda

pomirila se,

tako je moralo biti.

Tako sve mora biti,

tako će biti što će biti.

Čujem,

kuca nova

čujem, no ne otvaram vrata.

Pružam ruke i uzimam

tvoju najdražu, onu malu, zaobljenu iglu

-od čelika je, veliš

pa punim njeno oko

crvenom bojom konca

čije klupko leži u tvojim rukama.

Tanki crveni trag

spaja tvoju i moju ruku,

iglom i koncem

povezani,

otac i kći

prišiti

za taj tren vječnosti, štihom iz očaja

kojim sakrivam nemire,

bure ludosti mojih ruku iz kojih se rađaju

krpene lutke

kao onomad u djetinjstvu,

sretne lutke

kojima i sada nadijevam imena,

lutke kojima ušivam usne u osmijehu

i crtam oči sa sjajem u pogledu,

vjerujući da jedino tako mogu

stišati strah

koji se nasukao i šuti usnama,

čeka,

zebe

iz tvojih

i mojih očiju.

 

1.1.2022.