Prahom modre galice zasipaj mi grudi nujne
lišćem nježne mirte ukrasi mi mrtve zjene
i na splavu pusti me usred zore rujne
da niz rijeku odem bez prijatelja i bez žene.

Nek nada mnom krošnje nježnih bijelih breza
šume onu staru meni znanu tugu
i nek sva mi ukočenost i sva smrtna jeza
pređu nježnim lahorom na obalu drugu.

Žalosne nek vrbe jecajima svojim
dočaraju život, svaki njegov kutak
u kojemu nikad u rukama tvojim
nisam bio ljubavi niti na trenutak.