ruku zbitih u vlažnoj ilovači

oblikujem svijest vječnoga

mumificirana sam misao 

i vrijeme koje kiši 

u staklenom oblaku

nepostojanje kao jedini oblik

Boga

bol

bol

Bogobol

usmjerava me 

ka Svom milosrđu

kroz mlijeko smrti

i topla rebra groba

opskuran je osmijeh neba

čovjekolikosti

zašto se sjećam sebe

prije kože i mirisa smilja

i zašto volim smrt ptica

koja me je pozobala

više od bezbroj puta

među mojim bedrima

plač tišine 

čujan je

tek Suncu

stasalom sred polja

modrih maćuhica