Prvi put iz blizine
vidjeh toga stvora
koji prelijeće daljine
i široka mora,

ovdje rijetku pticu
iz porodice roda,
kako našim potokom
oprezno hoda.

I dočim je spazih
ostadoh bez daha
ne sluteći koliko su
ta stvorenja plaha.

Ja joj brže-bolje
htjedoh prići blizu
pa namjestih kameru
da škljoca mi reprizu.

Samo da mogu
pokazala bih svima
kakve žarko crvene
noge i kljun ima.

Al’ čim me spazilo
njeno plaho oko,
odleti odjednom
u nebo, visoko…

Iz vidokruga nestade
jedinstvena prilika.
Za spomen mi ostade
tek par mutnih slika.

Pa od muke ispjevah
crnoj rodi odu
u znak sjećanja
da odleti u slobodu.