Rijetko   se pojaviš uvijek u praskozorje

dijeleći me od sna

samo si sjena  beskrvna

koja za tren nestaje u daljinama

dovoljno  da poželim ona podneva

u kojima si me krio među trepavicama

kako me nebo ne bi  jarom opeklo

Onih   večeri

kad  me  blizina tvojih  dlanova

oslobađali straha

pred bijesom  ljetnih oluja

i ne čujem više  tvoju riječ

koja me  umirenu snu prepuštala