Život je ponekad težina sama
Na nejaka ramena čitav legne
I čovjeka kao grančicu slama
Ka zemlji ga grbi, za grlo stegne.

Taj čovjek je svuda oko tebe
Razasut u krhotinama stakla
Srce mu k’o smrznuto ptiče zebe
U čekaonici vlastitog pakla.

To breme koje mu teško pade
Možda ne osjećaš, nit’ razumiješ
Ali uputi mu riječi nade
I pogled anđela ako umiješ.

Sutra ćeš mučiti istu muku
Njegova tuga tebe će stići
A taj čovjek pružit će ti ruku
Da se možeš iz svoga blata dići.