Okus opore svile-recenzija Tin Lemac

         

 

SVEŽNJEVI GLASNE TIŠINE

 

Maja Šiprak… Koliko samo zvonkih mirisa i patine stoji iza ovoga imena. Probuditi poeziju, usnuti na njezinu pramcu, osrebriti njezine jedre tišine i čuti glas utihle vrištine. Kretati se među knjigama, okusiti, mirisati, sentimentalizirati i reflektirati, kritizirati i uživati…

Ova kratka impresionistička odrednica govori o tome kako kritičko pero zakazuje već pri samom pisanju jednog popratnog teksta jedne sjajne knjige. Zašto? Možda zato jer kritika i zdrav razum katkad se sudaraju s osjećajima i srcem udahnutom poezijom, možda jer dati obol autorici koja je pjesnički jako sazrela ujedno znači podržati čovjeka i pjesničku riječ, možda jer smo samo ljudi koji mirišu stihovne retke i knjigu nazivaju knjigom, a pjesmu tek rascvalim dušinim plamenom.

Iako nisam nikad bio pobornik pisanja impresionističke kritike, već sam svoje utabane retke bogatio pokojom estetičkom resom i davanjem dojma na cjelokupni sadržaj, pokušavam se dovinuti pisanju ovoga teksta onako da se sam zanos kanalizira u vatromet impresije i validnog čitanja teksta. Osobito sam radostan jer sam prethodnu Majinu zbirku popratio kritičkim osvrtom i jer pratim njezin razvoj od samih početaka.

Majina je poetika specifično ženska. Ovo naglašavam jer se od samog početka razvijaju takovrsne silnice koje dobivaju sličan sadržaj u sličnoj formi. Velika Knjiga Teorije rekla bi: feminilno! I dala pečat. Jest, feminilna oznaka ženskog pisanja predmnijeva esencijalističku paradigmu razumijevanja ženskog subjekta i pisma, žensku suptilnost, osjećajnost i jetku prodornost. Razvijana od početka, u ovoj knjizi doseže puni sjaj.

S druge strane, Majino je pismo ponešto tradicionalnijeg sloga, nastalo na tradiciji romantičarsko-simbolističkog predmetnog inventara, uronjeno u more ispovjednog intimizma tijela i duha. Tematska je okosnica knjiga autoričina autoanaliza i analiza partnerskog odnosa. S obzirom na tu vječnu temu ljubavne lirike, u središte pjesminih lukova postavlja se lirska komunikacija, subjekt i prevladavanje diskurzivne daljine lirskih aktera.

Tankućutnost i eteričnost upisani u intimističke silnice ogledavaju se u poetskoj sintaksi; izboru leksema i suptilnoj metaforizaciji (razlistavam samoću / kao glavicu luka, prazan uzavreli prostor, lakonoga tišina, pješčani gejziri, panorama je iskrzani gvaš). Taj je dio uz pomno biranu poetsku retoriku izvedenu iz stilski obilježenih umanjenica (ciganče), poetizama (vriština) i turcizama (čerga) predstavlja najsnažniji dio zbirke.

Pjesnička zbirka, mada je bolje nazvati je knjigom, zbog povezanih pjesama izvedenih na istom poetičko-stilskom fonu, pokazuje razvoj Majinih poetskih kazaljki u dvama smjerovima. Prvo je idejnotematsko i stilsko izvođenje ispovjednog intimističkog diskurza, a drugo gradnja poetskog jezika u osima konstruktivnosti i ingenija. U izgradnji ispovjednog intimističkog diskurza ističu se jastveni i tistveni diskurz, relacijski diskurzi i meta-diskurzi. U jastvenom je diskurzu autorica najbliža lirskoj junakinji koja svoje bivanje ovjerava opisnom paradigmom i sentimentalnim tonom (npr. Ja kao ja). Tistveni diskurzi počivaju na postupku retorizacije tistvene (partnerske) instance kako bi se ljubavni odnos učinio transparentnijim, a sam drugi pol komunikacije semantički jačim i uvjerljivijim (bio si moj zid plača / kućni oltar / jutarnji poziv na molitvu / zvono u daljini…). Relacijski diskurzi počivaju na analizi partnerskog odnosa, na zaglušućoj buci glasne tišine (ističe se jedna od estetski i stilski najuspjelijih pjesama Moj si svjetionik).  Meta-diskurzi progovaraju o ljubavnom osjećaju i mapiraju ga leksemima iz raznorodnih jezičnih polja (npr. rat). Time se širi semantika predmetnog sloja i diskurz biva rahlijim i punijim.

Što se tiče odnosa konstruktivizma i ingenioznosti, u ovoj Majinoj knjizi nalazimo upravo tako sazdane lirske ulomke. U proizvoljno izabranom konstruktivističkom ulomku (Nema smisla ova današnja kiša / subotnje popodne / buket cvijeća na stolu / i ova bajadera / koju ne mogu podijeliti s tobom) atmosfera otuđenosti postiže se nizanjem sintagmatskih serija intimističkih motiva i predvidljivo se doskače promjeni iskaznog modusa (obitavam negdje onkraj tvojeg srca / prisutna / a nevidljiva // … // skuhaj kavu / pročitaj redak iz knjige…). U ingenioznim ulomcima događaju se izvjesni semantički skokovi usporedno s razvojem emocije i komunikacijskog apekta (tvoje oči snatre smaragdno nebo / češljaju pramenove zore / pletu tišinu u čvorove sreće / svijet se u njima ogleda).

Majina se poezija nalazi na razvojnoj putanji i osvaja nove krajolike intimizma. Možemo očekivati novu knjigu ili nove zapise. Ako se ovim putem odvrti klupko života, možemo reći da će rezultat biti više nego zadovoljavajući.

 

Tin Lemac

 

 

3 komentara za "Okus opore svile-recenzija Tin Lemac"

  1. Marija
    Marija
    12/07/2019 at 6:32 pm Permalink

    Izvrsno napisan osvrt. Koliko poznajem Majinu poeziju, mislim, s razlogom!
    Majino, čestitam na knjizi i želim još mnogo poetskih ostvarenja na tvom putu!:)

  2. Mihaela
    Mihaela
    12/07/2019 at 7:56 pm Permalink

    “Probuditi poeziju…” Lijepo rečeno! Čestitam na novoj knjizi. Neka je slijede nova ostvarenja!

  3. boba grljusic
    boba grljusic
    14/07/2019 at 4:36 pm Permalink

    osvrt koji budi pažnju i radoznalost,
    Čestitke Maji na novom ostvarenju !
    pozdrav.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.