Kod nas je opet bilo živo. Počelo je za ručkom, a završilo bez večere. Jasno vam je da je za to odgovoran moj zet. Diskusija koja je započela kao primjedba, toliko se rasplamsala da je ni moja diplomatski raspoložena kći, nije mogla obuzdati.

Moja neoprezna izjava da sve više mladih, obrazovanih ljudi napušta zemlju i odlazi trbuhom za kruhom, da praktički školujemo ljude besplatno za druge, izazvala je erupciju.  Mom zetu je sintagma  „trbuhom za kruhom“ toliko podigla tlak da  je povišenim tonom parafrazirao izjavu našeg premijera  da nitko iz države ne odlazi trbuhom za kruhom, nego za boljom šansom.

E, tu je meni prekipjelo pa sam na trenutak zaboravila na fini odgoj i sjetila se odlične narodne dalmatinske izreke. Nisam mogla odoljeti i  izrekla sam je glasno: „ Moj zete,

rekao bi ti Dalmatinac- nije govno, nego se pas posra.“

Zavladao je tajac, a onda se razbuktalo . I opet završilo na teoriji zavjere. Ovaj puta našoj, hrvatskoj zavjeri.

„Zamisli zete kako ćemo postati moćni, budemo li uspjeli u svakom zapadnoeuropskom gradu, u svakoj ulici naseliti samo jednog Hrvata. I to mladog, školovanog. Gdje će nam biti kraj? Cijela će Europa postati naša.“

 

Humoreska Marije Juračić