Samoća

Skrivena u mračne uglove sobe

ogrnuta stoljećem prošlim

šutke me promatrala

kada sam postala svjesna

da sjedi pored mene

vrisnuh luda

bijesna

moja jedina želja

baciti spodobu u crnu vreću

da ne diše

da se uguši

da se ne približava, ne otkrije

to što mi nutrinu guši

čim jutro progleda

dobijem želju

da je prelijem cementom hladnim

cijelu

tako godinama

bezobrazno gleda moje lice

bez šminke

bez krinke

tjeram je, potiskujem svom snagom

do besvijesti, do ne vida

ali ona se ne da

bulji, šuti, gleda

i tako godinama

sada smo tihe, spore

naučile biti same

jedna drugoj rame

moja druga koja se sklanja

od tuđih pogleda

iza vrata pored starog sata

godinama

postala sam ovisna

sada je trebam

moja je sjena, stijena

rođene prijateljice

crpimo snagu iz iste

kamene posteljice.

 

10 komentara za "Samoća"

  1. Marija
    16/12/2016 at 10:19 am Permalink

    Urođena nam je potreba za prisnošću, za drugim bićem. No, samoća, koliko je god smatramo nepoželjnom, iskristalizira stavove, donese neke spoznaje koje površan društveni um nije dokučio. Pjesma je odlična, ima dramatiku…:)

  2. Mihaela
    16/12/2016 at 10:22 am Permalink

    Uspješno iskazana tematika samoće koja nagriza dušu:)

  3. Suzana Marić
    16/12/2016 at 1:46 pm Permalink

    postala sam ovisna
    sada je trebam
    moja je sjena, stijena
    rođene prijateljice
    crpimo snagu iz iste
    kamene posteljice.

    Poneki govore da se u ovom društvu samoća može izbjeći , no ja u to ne vjerujem . Čovjek se ponekada osjeća “sam među svima “. Niti jedno društvo ne može ispuniti samoću, koju osjeća čovjek, kada ostane sam .
    Ugodan dan želim ,Nevenka 🙂

  4. Tatyana
    16/12/2016 at 4:45 pm Permalink

    Pjesma mi se sviđa; podsjeća me na moju pjesmu pod naslovom “Tuga – ne nisam plakala” (Očaravanje, 3. prosinca 2016 i Poezija Online, 2014)
    Pozdrav Nevenka!

    Tuga – ne nisam plakala

    K’o obruč stezala se oko mene
    ne, nisam plakala
    ni kad nisam imala zraka
    ni kad sam strepila od mraka
    ne nisam plakala
    upoznala sam je i ona je trajala

    Bila je snažna, ali ne hirovita
    nego povučena i tiha
    noću me vukla po mračnim
    ulicama i pratila u korak –

    Ne, nisam plakala i ona je trajala
    hodale smo ispod pustog neba
    bila je uvijek tu, vjerna kao sjena

    Jednog jutra, budna
    sjela je pored mene,
    znala sam; vrijeme je
    da je pustim iz oka –
    sad čujem dok mi priča
    i znam ponovo sam živa
    kad ona tiho pada, ja se molim

  5. Lav
    16/12/2016 at 9:53 pm Permalink

    Jedan mi je barba rekao; Važno je sinko da ti samoća ne postane trajno stanje. Onda je gadna. Pjesma je lijepa, a sigurno je da će se mnogi u njoj naći i prepoznati.:)

  6. Ivica Grgić
    17/12/2016 at 6:14 pm Permalink

    Usuditi se živjeti u samoći rijetka je hrabrost jer mnogo je onih koji bi radije susreli najljućeg neprijatelja na bojištu nego vlastito srce u sebi..
    Charles Caleb Colton

  7. boba grljusic
    18/12/2016 at 8:50 am Permalink

    Samoću dočekujem kao prijateljicu dragu ili manje dragu ,čim je spazim
    obučem joj novu haljinu i šutimo skupa – samo što ja ritom duboko razmišljam.
    izuzetna pjesma
    pozdrav tebi

  8. mirko1
    18/12/2016 at 2:20 pm Permalink

    Nevenka, hvala ti za odličnu pjesmu! Veliki pozdrav i puno, puno novih vrhunskih uradaka!!!

  9. marissa
    18/12/2016 at 9:40 pm Permalink

    Ti si svojim zvučnim stihovima kriknula, riknula na neželjenu pratilju.
    Odlična !
    Veliki pozdrav 🙂

  10. nevenka
    21/12/2016 at 6:39 pm Permalink

    ah što reći, i samoća je dio života pa ju ponekad prigrlimo,
    pozz

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.