Skrivena u mračne uglove sobe
ogrnuta stoljećem prošlim
šutke me promatrala
kada sam postala svjesna
da sjedi pored mene
vrisnuh luda
bijesna
moja jedina želja
baciti spodobu u crnu vreću
da ne diše
da se uguši
da se ne približava, ne otkrije
to što mi nutrinu guši
čim jutro progleda
dobijem želju
da je prelijem cementom hladnim
cijelu
tako godinama
bezobrazno gleda moje lice
bez šminke
bez krinke
tjeram je, potiskujem svom snagom
do besvijesti, do ne vida
ali ona se ne da
bulji, šuti, gleda
i tako godinama
sada smo tihe, spore
naučile biti same
jedna drugoj rame
moja druga koja se sklanja
od tuđih pogleda
iza vrata pored starog sata
godinama
postala sam ovisna
sada je trebam
moja je sjena, stijena
rođene prijateljice
crpimo snagu iz iste
kamene posteljice.
Marija
16/12/2016 at 10:19 am Permalink
Urođena nam je potreba za prisnošću, za drugim bićem. No, samoća, koliko je god smatramo nepoželjnom, iskristalizira stavove, donese neke spoznaje koje površan društveni um nije dokučio. Pjesma je odlična, ima dramatiku…:)
16/12/2016 at 10:22 am Permalink
Uspješno iskazana tematika samoće koja nagriza dušu:)
16/12/2016 at 1:46 pm Permalink
postala sam ovisna
sada je trebam
moja je sjena, stijena
rođene prijateljice
crpimo snagu iz iste
kamene posteljice.
Poneki govore da se u ovom društvu samoća može izbjeći , no ja u to ne vjerujem . Čovjek se ponekada osjeća “sam među svima “. Niti jedno društvo ne može ispuniti samoću, koju osjeća čovjek, kada ostane sam .
Ugodan dan želim ,Nevenka 🙂
16/12/2016 at 4:45 pm Permalink
Pjesma mi se sviđa; podsjeća me na moju pjesmu pod naslovom “Tuga – ne nisam plakala” (Očaravanje, 3. prosinca 2016 i Poezija Online, 2014)
Pozdrav Nevenka!
Tuga – ne nisam plakala
K’o obruč stezala se oko mene
ne, nisam plakala
ni kad nisam imala zraka
ni kad sam strepila od mraka
ne nisam plakala
upoznala sam je i ona je trajala
Bila je snažna, ali ne hirovita
nego povučena i tiha
noću me vukla po mračnim
ulicama i pratila u korak –
Ne, nisam plakala i ona je trajala
hodale smo ispod pustog neba
bila je uvijek tu, vjerna kao sjena
Jednog jutra, budna
sjela je pored mene,
znala sam; vrijeme je
da je pustim iz oka –
sad čujem dok mi priča
i znam ponovo sam živa
kad ona tiho pada, ja se molim
16/12/2016 at 9:53 pm Permalink
Jedan mi je barba rekao; Važno je sinko da ti samoća ne postane trajno stanje. Onda je gadna. Pjesma je lijepa, a sigurno je da će se mnogi u njoj naći i prepoznati.:)
17/12/2016 at 6:14 pm Permalink
Usuditi se živjeti u samoći rijetka je hrabrost jer mnogo je onih koji bi radije susreli najljućeg neprijatelja na bojištu nego vlastito srce u sebi..
Charles Caleb Colton
18/12/2016 at 8:50 am Permalink
Samoću dočekujem kao prijateljicu dragu ili manje dragu ,čim je spazim
obučem joj novu haljinu i šutimo skupa – samo što ja ritom duboko razmišljam.
izuzetna pjesma
pozdrav tebi
18/12/2016 at 2:20 pm Permalink
Nevenka, hvala ti za odličnu pjesmu! Veliki pozdrav i puno, puno novih vrhunskih uradaka!!!
18/12/2016 at 9:40 pm Permalink
Ti si svojim zvučnim stihovima kriknula, riknula na neželjenu pratilju.
Odlična !
Veliki pozdrav 🙂
21/12/2016 at 6:39 pm Permalink
ah što reći, i samoća je dio života pa ju ponekad prigrlimo,
pozz