Skrivena u mračne uglove sobe

ogrnuta stoljećem prošlim

šutke me promatrala

kada sam postala svjesna

da sjedi pored mene

vrisnuh luda

bijesna

moja jedina želja

baciti spodobu u crnu vreću

da ne diše

da se uguši

da se ne približava, ne otkrije

to što mi nutrinu guši

čim jutro progleda

dobijem želju

da je prelijem cementom hladnim

cijelu

tako godinama

bezobrazno gleda moje lice

bez šminke

bez krinke

tjeram je, potiskujem svom snagom

do besvijesti, do ne vida

ali ona se ne da

bulji, šuti, gleda

i tako godinama

sada smo tihe, spore

naučile biti same

jedna drugoj rame

moja druga koja se sklanja

od tuđih pogleda

iza vrata pored starog sata

godinama

postala sam ovisna

sada je trebam

moja je sjena, stijena

rođene prijateljice

crpimo snagu iz iste

kamene posteljice.