Trebali ste vidjeti kako je moj zet izbečio oči kada sam nakon ručka na stol iznijela šampanjac u uskim, izduženim, od hladnoće orošenim čašama. Nije bio baš od one vrste koju je radio slijepi fratar Dom Perinjon, ali nije bio ni od onih jeftinih pjenušavih vina koja se rado kite nazivom koji im ne pripada.

Gledao je u one divne mjehuriće koji jedva čekaju dodir vaših usana i odlučio pokvariti ovaj trenutak slavlja.

„Punice, kojom prigodom? Je li nekome rođendan?“

Moj zet je navikao da se šampanjac otvara samo u svečanim prigodama u kojima se slavi uspjeh.

„E, moj zete, zar mora biti razloga za šampanjiziranje? Lijepo se je šampanjizirati ovako, bez vidljivog razloga, čak i ako je neuspjeh postao konstanta, što nas briga, ne odnosi se ta konstanta na nas.“

Pogledavam  kćer koja potvrđuje pokretom glave i uživa u piću uz primjedbu da sam se mogla sjetiti i kavijara.

“Žene božje“, vapi zet. „Tko to sve plaća?“

Gledamo ga s nerazumijevanjem.

„Tko? Pa razumije se, onaj tko radi. Ti, zete. A znaš li što? Počeo je odmor, a mi nigdje nismo bile. Hajde, potrudi se malo više i bolje raditi jer odmor od odmora košta.“

 Mihovila Pasarić