U ranu zoru, kroz magleni veo nježni
bijela se breza istkala u sjaju
granata joj kosa umire u čežnji
za zrakama sunca što joj krepost daju.

Ko biseri bijeli što oko njedara
ženskih plešu i ljepotu divnu rube
niz grane joj kao sred bedara
drhte kapi rose i snenu je ljube.

Haljina joj bijela ko svečana da je
zadnje zvijezde šavove joj rese
drveno joj srce ni za čim ne haje
samo zjene njene radošću se krese.

Sinoć tu je kraj koljena njenih
skromni pastir izljubio gradsku damu
grleći ju dugo ispod grana snenih
zgranuo je mjesec u crvenom sramu.