Puštam kosu i ne brijem bradu

Sve više sličim na pustinjaka

Jedan gospodin manje u gradu

U kojem svatko glumi finjaka.

 

Ne, život nije zvjezdano platno

S kojeg se smiješe sretna lica

Preselih se u predgrađe blatno

Za tragom ugaslih padalica

 

Starim kaputom sam se ogrn’o

Ukraden šešir nosim na glavi

A žilama kola vino crno

Samo da me tuga ne preplavi.

 

Stol u kutu čeka svog boema

Tu gulim bol u društvu katrena

Od starog mene ni traga nema

Njega prekriva magle koprena

 

I to sam ja, požutjele brade

u dimnoj zavjesi cigareta

Ali kad mi jutro san ukrade

Opet sam finjak, gospon poeta.