Još snenu, dodiruješ me obrisima jutra,

u misli mi kapne tvoj osmijeh, kroz tišinu.

A živa slika, negdje unutra,

u meni ispuni veliku prazninu.

 

Ne otvaram oči. Puštam te samo

da bar još malo kliziš mi kroz vene

i tako zanesena, s tobom pođem tamo

gdje vrijeme zaustavljaju mladosti sjene.

 

Možda na trenutak postanemo djeca

na livadi sreće, razigrani, bosi…

Možda zaboravim kako srce jeca

kad proljeće rukama raspleteš mi u kosi.

 

I poljupcima tvojim sa okusom meda

što tako sam željno ispijala kradom,

prepustit ću tijelo da se opet preda,

umorno od vječne borbe s lažnom nadom.

 

Kad ponovo pogled okrenem prema danu,

tvoja će mi svjetlost u zjenama sjati,

a ljubav ću tvoju, skrivenu u slanu

jednu malu suzu, brižno zaključati.