…Neću znati reći

koliko je lišća otpalo u godinama,

dok je mladi mjesec plakao kao malo dijete.

 

Ne želim upoznati

tapšanje po ramenima,

treptaj oka,

odobravanje ili zaluđenost drugih pogleda,

dizanje na tron,

dok u meni čuči sumnja

ispod stopala tijesnih cipela

koje nosim od rođenja.

 

Znam jedno

i zauvijek će tako ostati,

na polutke udaha se ne naslanjam

ne govorim kako je nešto lijepo što nije.

 

Znam,

da su noći u tamnici tihe

i samo svoj dah čujem.

 

Sjeti se, maleno,

sjeti se neba

i njegove ljepote

kao boje zlatnih dukata u predvečerje.

 

Sjeti se zakletve oca svoga i njegovih riječi:

 

„Poštenje nije nagrada, već karakter čovjeka“

 

Peki (Prow.Quantum.Xm)(Xir)